Nedorečen sam

Turska, za potvrdu II - Kapadokija od Tokija do Milvokija

2012-01-21T19:04:00.000+01:00

Na putu do Kayseri-a probudio sam se kad smo nakratko stali u Ankari, ispred kolodvora, negdje u gluvo doba noći. U Kayseri smo stigli negdje prije 8h. Ono što onu zovi autobusni kolodvor jer spram Istanbulskog ili Ankarskog (a kasnije će te vidjeti i Izmirski) mala šupa, alatnica štoviše. Sa svojom džamijom :-). Uglavnom, tamo ima nekih kafića i trgovinica tako da smo ostali na području kolodvora do ~9:30 kad smo imali bus Kayseri - Nevşehir. Ostavljamo Kayseri u podnožju planine Erciyes (koja će biti spomenuta kasnije) i upućujemo se dalje. I ovaj put smo vidjeli Tursku komunikativnost - u busu u kojem je bilo nas dvoje očito turista, i nekih 4-5 turaka zajedno sa tutom šoferom. Lik ispred nas se okrene i upita "Where are you from?" Nakon što smo mu rekli on se prebacio na njemački jer zna samo to reći na engleskom hahaha. Ja nisam učio njemački jako dugo, frendica također. Tu i tamo nešto novo što čuješ ili što pročitaš. I onda se nađeš u trenutku kad možeš pričati isključivo na njemačkom - tad zapravo shvatiš koliko znaš određeni jezik samo ti je zakržljao jer ga ne koristiš. Uz priču na Njemačkom smo došli do stajališta u Göremeu, jednog od poznatijih gradića Cappadocie, a bus je nastavio dalje. To je zapravo sjecište svih cesta u Göremeu i više kao mjesto odakle sve počinje i završava. Tu je pošta, tourist info, shopping centar ...

Približavajući se Göremeu sve više smo vidjeli ovog stijenja čudnog oblika, koje je prepoznatljivi i zaštitni znak cijele Cappadocie. U rimsko doba, dok kršćanstvo još nije bila priznata religija, ovdje su se skrivali rani kršćani. Ove stijene je zapravo lako za kopati pa su u njima napravili kuće, skladišta i crkve... Ovo gore je jedan primjer danjašnje kuće. Isto tako ima jako puno hotela koji su napravljeni unutar stijene. Inače su te stijene nastale od vulkanske mase, koje je vjetar onda šibao pa su nastali takvi, da kažem, veliki stećci. Vulkanska masa je došla iz gore spomenute planine Erciyes koja je zadnji put eruptirala 253. godine prije Krista, sudeći po nađenim rimskim novčićima. Osim ovakvih velikih stećaka, postoje i stećci na kojima je gore ostao tvrđi kamen kojeg vjetar slabije oblikuje nego ove stećke, a koji su poznati kao vilinski dimnjaci. A crkve koje su gradili unutra sadržavaju mnogo primjera Bizantske umjetnosti iz postikonoplastičkog perioda.

Otišli smo u tourist info i raspitivali se što ima za nekih 20-ak TL po osobi. Ne mora biti ništa specijalno, ali da ima tuš i da ima Internet :). Ipak se trebamo javiti u domaju, reći kako nam je dobro hahaha. I tako smo dobili što smo tražili. Dvokrevetnu sobu, sa tušom i Internetom u dvorištu hostela. Ne znam kako se zvao ali bi znao opisati gdje se nalazi ako tko pita :D. Drži ga čovjek, pa ja bi rekao maksimalno 45 godina da ima, koji izgleda dosta star što zapravo govori kako ih tamo vrijeme ne miluje nego šiba sve u šesnaest. Ostali smo jedno noćenje ali nam je bus tek sutra navečer išao pa smo pitali da ostavimo kofere dok ne ide bus pa je rekao da nema problema - sve u svemu dragi domaćin. Ipak mi se čini da je bilo 15TL bez doručka, 20TL sa doručkom. A doručak domaća kuhinja, jaja na oko, paradajz, krastavci, ayran...

Uglavnom kraj Göremea postoji otvoreni muzej u kojem se može vidjeti dosta stanova i crkvi koje su gradili rani kršćani pa smo otišli tamo. Tu odmah iza ugla, nema ni dva kilometra.

Taj otvoreni dio se sastoji od hrpetine tih stećaka u kojima su nastambe i raznorazne crkve. Ulaz košta 15TL. Za extra 5TL se dobije audio vodič. Ispred svakog bitnijeg dijela u otvorenom muzeju piše neki broj i kad stisneš taj broj na audio vodiču on ti priča na zadanom jeziku. Eto meni je radio na 1 i 3, dok je na ostalima riknula baterija. Dobio sam natrag 5TL bez ikakvih prepiranja, čim su vidjeli da ne rade baterije.

Prolazi su dosta uski i niski pa se negdje trebalo baš čučati da se prođe. U sklopu muzeja ima nekoliko crkvi u kojima je nekoliko oštećenih freski. Razlog tome je što su s dolaskom Turaka ovdje oni upotrebljavali ove nastambe za golubinjake, sve do 1950-ih godina kada su odlučili preurediti sve i vratiti izvornu funkciju ovog područja. Tada su počeli s otkrivanjem svih tih freski iz (post)ikonoklastičnog doba. Unutar muzeja postoji i jedna crkva koju zovu Crna crkva (Karanlık Kilise). Za nju se plaćao dodatni ulaz od 8 TL ali nam nije bila zanimljiva, jer je kao "ista" kao i ove što smo vidjeli. Tu smo se zeznuli.

Razlog zašto se zove Crna crkva je u tome što je jako malo svjetla ulazilo u nju. Kad su počeli s preuređivanjem 1950-ih godina, ispod naslaga golubljeg izmeta počele se su se javljati razne freske, dotad neviđene u kršćanskom svjetu. Zbog nepostojanja svjetla u samoj crkvi, pigmenti su ostali dobro očuvani pa su i te freske iznimno kvalitetne što se tiče boja.

S druge strane ceste kraj koje se nalazi ovaj muzej nalazi se još jedna crkva - zapravo spoj 4 crkve, ne znam kako bi to preveo na hrvatski, ali na eng. je Church of the Buckle (Tokalı Kilise). Sastoji se od stare crkve koja je izgrađena početkom 10-og stoljeća, zatim nove crkve koja je izgrađena krajem 10-og i početkom 11-og stoljeća. Dok se gradila nova crkva apsida stare crkve se srušila pa je danas stara crkva samo ulaz u novu crkvu. Paracclesion se nalazi lijevo od nove crkve dok je četvrta, donja crkva, ispod potonje 3. U njoj se nalazi kripta.

Nakon toga smo odlučili otići do grada u blizi, Ürgüp, koji je također poznat po vilinskim dimnjacima te po puno većim objektima izgrađenim u stijenama. Put vodi cestom kraj otvorenog muzeja. Između gradova voze dolmuşi - mini busevi koje možeš zaustaviti na cesti i ući te isto tako reći gdje da ti stanu da izađeš. A imaju i stanice gdje staju. Cijena karte je otprilike broj stajališta koliko ideš * 0.50 TL. Kad smo mi bili tečaj je bio 1TL=3kn pa smo plaćali nekih 6kn do Ürgüpa. Po Ürgüpu je lijepo napraviti šetnju od autobusne stanice do starog grada koji je u stijenama i s kojeg puca pogled na grad, ali i na okolne doline. Neizostavan dio uživanja u gradu je i posjet jednom od lokalnih birtzeva gdje će te ispušiti shishu, odnosno nargilu.

Profulali smo zadnji bus za Göreme pa smo morali za Nevşehir i od tamo za Göreme. Okolo-naokolo ali smo vidjeli sve te divne krajeve Cappadoci-e za 10-15kn. Iako nije najpametniji način, ali šta je tu je. Definitivno valja odvojiti tjedan dana samo za ovaj dio - umjesto 2 koliko smo ih mi odvojili.
Navečer se mladi ljudi - zapravo turisti :) okupljaju na povišenju iznad grada odakle puca predivan noćni pogled na grad i okolicu. Gradić kraj, Uçhisar, je neka stara tvrđava koja izgleda predivno ponoći.

Drugi dan smo odlučili jedan od starih gradova u okolici u kojima su nekad živjeli ljudi. Zapravo tamo su se skrivali kad je dolazilo do sukoba. Kompletna infrastruktura je bila riješena - imali su vinarije, kuhinje, zatvore, staje i stanove na kraju krajeva :-)

Neki od tih gradova potiče iz 8. stoljeća prije Krista, drugi su noviji - vjeruje se da ih je najviše nastalo između 5. i 10. stoljeća i da ih je velika većina bila povezana sa kilometrima tunela. Na području između Kayserija i Nevşehira su našli preko 200 ovakvih trogloditskih podzemnih gradova sa min dvije etaže, od toga preko 40 sa tri ili više etaža... Kaymakli i Derinkuyu su dva najpoznatija grada.

Da bi smo došli do njih bilo je potrebno autobusom najprije do lokalne provincije Nevşehira, odakle uzimamo drugi bus prema gore spomenutim mjestima. U nekom trenutku smo zaključili (ili nam je netko rekao - nije ni bitno) da je bolje otići u bliži Kaymakli jer nema toliko turista kao u malo udaljenijem Derinkuyu. I eto otišli u Kaymakli, došli tamo i kako ćemo sad. Kupiš kartu za 20 TL i to ti je to. Niti imaš nekakav audio vodič za kupiti kao u otvorenom muzeju Göreme niti išta isprintano nego snađi se druže. Istina bilo je puno Japanaca tada ali su oni bili sa svojim vodičima. Neki su imali svoje pa su pričali na japanski - da smo se njima priključili ne bi smo bili ništa pametniji. Oni koji su imali vodiče koji su pričali engleski nas nisu htjeli :-)

Došao nama tako jedan lik, kaže zove se Şakir Aktaş i da je on tu službeni vodič i da će nas on provesti kroz 6 katova koliko ih ima otvoreno za javnost, nekih 40m u dubinu za fifteen TL together. I sad ovo vi koji čitate, dobro upamtite, da nebi izvukli deblji kraj kao i ja. Kad čujete fifteen TL, uzimajte olovku i papir i napišite brojkama 15 TL i to mu pokažite - ne samo Şakiru, nego svima njima tamo - jer što je bilo. Mi da ćemo odmah platiti, ma ne ne ne, ja želim vas provesti pa ako vam se svidi onda ćete mi platiti bla bla bla. I ajd, što reć, ajmo za njim u dubinu Kaymaklija. Lijepo je on to nama opisao, pokazao di se što nalazilo, ispričao pokoju anegdotu sa turistima koji su se gubili, da su ljudi koji su ovo gradili bili max visine 1.40m pa da je zato to tako malo (inače kroz neke prolaze moraš u čučećem položaju prolaziti), pa pričao da se tu živjelo do početka 70-ih godina prošlog stoljeća kad je Turska vlada počela to otkupljivati i njima davati kuće u okolici ... vraćamo se natrag, dajem novčanicu od 20 TL, a Şakir meni: no, no, fifty TL. FIFTY. I džabe objašnjavati da je rekao fifteen kad je on rekao fifty i točka. Mangupi su svi ti Turci - ma ne samo Turci, svi narodi trgovci su mangupi - stoga pametno pregovarati s njima. A ne k'o ja :-). Iako sam imao i olovku i blokić sa sobom, ajd se ti sjeti toga odmah na početku. Na kraju nas je ponudio čajem - nekako je imao gorak okus hehe.

Dok čekamo bus da nas odveze za Nevşehir, sjedimo u nekom uredu - pa rekao bi prometni ured. Posjeo nas čoek tamo, sve nešto prstima i rukama pokazuje. Šuti. Vadi neki kalendar na kojem su djeca i pokazuje jednu curicu i onda pokazuje na sebe - to mu je kći. Vadimo neki kratki englesko-turski riječnik i kažemo kći a on potvrdno klima glavom. Pa što šuti, nije valjda nijem. Nije, nego je Ramazan - a on je jedan od onih koji su do kraja privrženi poštivanju tog običaja pa neće gutati ni vlastitu slinu. A najbolji način da ne stvaraš slinu je da šutiš i držiš usta zatvorena - evo sad čitam ovu rečenicu i izgleda jako šovinistički napisana, ali stvarno muslimani to tako rade.

I krenemo u Nevşehir, tamo presjednemo za Göreme ali usput stanemo kraj Uçhisara, tamo ima vinarija. A ovaj kraj je dosta poznat po vinima, bijelim i rose. Ima vina od jeftinih do onih raritetnih koja koštaju - pa koštaju :-), nisam provjeravao sve cijene - ali vina srednje klase su nešto skuplja nego što su to u Hrvatskoj.
Krenemo mi polako pješke prema Göremeu, naići će neki bus pa ćemo ga zaustaviti kad staje neki auto. Neka dvojica se deru nešto na Turskom, pokazuju da dođemo do njih. Pričaju oni svoje, ja govorim English, English. Oni ne znaju ništa osim Turskog :-). Možda "How are you" i to je to hehehehe. Počnu oni nabrajati mjesta tamo, a ja kažem Göreme. Ok, ok i pokazuju da uđemo kod njih u auto. Hoćemo, nećemo - ma ajde, idemo s njima do Göreme, šta sad. Vozimo se lagano, mi neku riječ na Turski prozborimo a oni svoje nešto na Turskom, kad se jedni smiju, smiju se i drugi i tako je išlo hahaha. Dok smo išli za Göreme, stanemo na jednom vidikovcu svi se poslikati, i skužimo frendica i ja da oni hoće da idemo dalje s njima. No no, bus ide u 20:00 (tad je bilo nekih 15:30, možda 16:00). Povuci potegni, oni nama obećaju do 19:00 dovest nas u Göreme.

Juhuuuuuuuuuuuuuuu, mi se vozimo autom, stajemo svako malo slikavati - u biti to je dobro što smo se s dečkima povezli dalje. Ima prelijepih vidikovaca i pogleda koje i ne skužiš iz busa, a i da ih skužiš, džabe ti kad si u busu. Neće te bus čekati da ti slikaš. Usput smo s njima stali i u Ortahisar, jedno od mnogobrojnih mjesta sa vilinskim dimnjacima da bi smo imali prvo pravo sporazumijevanje tek u Ürgüpu.

Ersin, Mehmet, birra? - Evet, odgovaraju oni :-) i odlazimo do trgovine. Vade karticu da plate pivo (opet turska gostoljubivost) ali ovaj puta smo mi bili brži i već imali pripremljen cash. Sjeli smo ispod nekog drveta, viču oni bla bla bla kaysi. bla bla bla kaysi. Aaaaaaaaaaaaaaaaaa, pa kajsija, tako reci - da te ceo svet razume hehehe. Sjedili smo tako, pili pivu, kad je Mehmet počeo govoriti seni seviyorum, seni seviyorum. Frendici jelte - a što bi značilo volim te :-). I tako u nedogled. Pa ju hoće vodit kući, pa će ju ženit pa ovo pa ono hahahaha - onda smo se morali obračunati ostaje li ili ne ostaje frendica.

Sve u svemu dobri turistički vodiči za okolna mjesta hehe - i za zajebanciju. Dovezli su nas na vrijeme u Göreme kako bi se stigli spremiti, odjaviti iz hostela, krenuti dalje. Ulazimo u bus koji ide za Denizli i Pamukkale, ni ovaj nema Internet ali ima udobna sjedala u kojima ćemo moći odspavati nakon napornog dana ...

Turska, za potvrdu I

2012-01-08T22:23:00.002+01:00

Da, opet Turska. Nisam se zeznio u pisanju pa umjesto Tajvana stavio Turska ili nešto slično. Ono gdje je Stambol na Bosforu. Jer ko što su prije bosanski veziri išli svako malo do Turske pitati sultana za svakakve stvari tako sam eto i ja otišao dvije godine zaredom. Samo je prošle godine bilo Berlin ili Istanbul, ovaj puta München, Beograd ili Istanbul.

Priča je manje više tekla isto kao i prošle godine. Samo što je društvo bilo drugačije. Frendica iz srednje i ja. Gdje ćemo što ćemo. Možemo vamo, možemo tamo. Na kraju sam ja došao do nje na pivo, dva, tri, ... i kupili smo karte za Istanbul 10 dana prije puta :-). Apropo prijevoznog sredstva, prošle godine nas je vlak (ili voz, ovisno u kojoj državi) stajao 144€ po glavi. Avion do Stambola košta 150€ ako se karta kupuje 2 mjeseca unaprijed. Ali definitivno se isplati jednom otići u Tursku vlakom - čak je i Zana opjevala to epsko putovanje u svojoj pjesmi Noćni voz za Istanbul. I ona je imala noći ne baš drugarske vozom preko Bugarske. A kakve su to noći, bogami i cijeli dani, ne baš drugarske bile usred Bugarske, podsjetite se u pisanju druga Jimbe i moje malenkosti. Nego mi smo kupili 10 dana ranije, pa nas je karta došla 230€. Al' eto kad mi 10 dana ranije dogovaramo - putuje guza, plati guza.

I onda smo krenuli planirati putovanje. Gdje ćemo, šta ćemo, kako ćemo. Gdje ćemo spavat, kako putovat, ma sve. Takvi putovi budu najbolji. Barem je meni uvijek tako bilo. Pa smo nabrzinu i napravili plan putovanja, kojeg smo se manje više držali :-)

Prije samog puta

Ja se uvijek sjetim pred sam put provjeriti da li mi "radi" putovnica. Zašto bi ovo bila iznimka. Mislim, znao sam ja da putovnica vrijedi do studenog, ali baš taj studeni je bio skoro za sudbu kletu. Jednom sam, davne 2007-e čini mi se, išao za Tunis sa tadašnjom djevojkom. Leti avion iz Ljubljane a mi ćemo autom iz Zagorja do tamo. Jerbo je besplatni parking u sklopu karte koju smo kupili. Njenim autom idemo. Zapravo na njenu sestru je ali ona vozi taj auto. I dođemo ujutro oko 6 na GP Harmica, gdje sam nekad valjda sve carinike znao dok se išlo u Dobovu u disko. Prošli našu carinu. Još da, negdje usput se sjetim da nisam ponio fotoaparat. Da li je ostao u Zagrebu ili u Zagorju, teško mi sad s ove distance reći, ali znam da nije bio u autu. Na Slovenskoj strani traže me putovnicu, vozačku i prometnu. Evo. Na prometnoj žensko. Traži mi djevojku putovnicu. Na njoj isto prezime ali drugo ime. "Je pak vas nemrem tak prek meje pustiti" - "Joj dajte gospon carinik, od njene je sestre auto, evo možete nazvati s telefona, ovo, ono" ... Ode on u bajticu, djevojka pizdi kako nećemo stići do Ljubljane uopće, ja smiren izvana iznutra vodim rat protiv njija sviju iz Zlovenije. Vraća se carinik i pita me: "Šta ću reći ako me policija zaustavi i skuži da ja nemam dozvolu voziti taj auto?". Ipak, kad voziš tuđi auto trebao bi imati dokument ovjeren kod javnog bilježnika u kojem ti vlasnik vozila dopušta da voziš njegov auto. "Pa reći ću da me nitko do sada nije pitao za to.". "A ako vas pitaju gdje ste prešli granicu?" - "Ako mi nedate žig, reći ću na Bregani" - ":-) Evo vam dokumenti i sretan vam put", reče carinik nakon toga, a nama je oboma pao, ne kamen, nego onaj egipatski obelisk što se nalazi na dugačom potezu od rijeke Potomac, preko National Mall-a, do Capitol Hill-a. Uff, nego... putovnica moja. Doveo nas frend do aerodroma, ušao s nama jer ćemo mi sad obaviti check-in na brzinu pa ćemo popiti putno pivo. Damo putovnice kad gospodična koja je radila na checkin-u, ajme što je bila slatka, kaže da postoji problem jer moja putovnica "radi" još ni 3 mjeseca, a za Tursku je potrebno da "radi" barem 6 mjeseci. Ili 3, nije bitno. Evo tu sad opet moram skrenuti s puta pa malo spomenuti prijašnja putovanja gdje se uvijek neki problem našao, ali je uvijek nekako bio riješen.

Ja sam protiv kozmičke nepravde. Ima tu od prošle godine kako smo se s tutom u Bugarskoj svađali, pa povratak sa Nove godine 2009-e, što je drug Jimbo opisao, pa kad smo se još kao tinidžeri drug Jimbo i ja vraćali iz Bosanskog Broda pa nas je carinik pitao gdje su nam čakije ... puno je toga bilo. Uglavnom lijepa gospodična je nešto tipkala po svom kompjuteru i pričala sa svojom kolegicom, kako čini se nažalost neću moći u Tursku ovaj puta. Gleda ona, tipka, klika... svaka sekunda ko gladna godina. Izvana hladan ko špricer, iznutra gorim ko vrata pakla - javi se lijepa teta da ipak nema problema i da mogu nastaviti s putem, uz isprike što je došlo do neugodnosti. Smiješak na licu koji smo imali svi troje u tom trenutku - neprocjenjivo. A razlog zašto mogu ići - da li zato što sam već bio tamo pa me ne smatraju protudržavnim elementom, da li su se promijenili diplomatski odnosi - nisu mi bili tada bitni, nisu ni sada. Vrata pakla i dalje gore, a ja mogu na avion za Tursku. Tražiti opet žute dunje što ih je nekad Davorin Popović s Indexima tražio. Kako se to sve odužilo, nismo popili pivo s frendom ali smo si obećali popit pivo po povratku. Prolazimo do bescarinske zone ...

Frendica i ja ipak popijemo još jedno pivo tamo, ipak se mora putno popiti...

... popijemo i u avionu kad nam se već nudi ...

i spuštamo se na Atatürk International Airport.

A sam aerodrom je u 2010-oj bio 8. aerodrom po broju putnika u Europi, 16. po broju međunarodnih putnika u svijetu i tako sve neke velike brojke. Kad odeš iz Zagreba kroz čiju je zračnu luku u 2010-oj prošlo nešto više od 2,000,000 putnika u Istanbul gdje je preko Atatürka (a imaju Stambolci još jedan aerodrom na Azijskoj strani, Sabina Gökçen koja uglavnom služi za letove s Azijske strane) prošlo nekih 37,000,000 putnika vidiš koliko smo mali u globalnom razmjeru.

Prije nego što smo nastavili dalje, jer je kao po planu bilo da odmah idemo u Cappadociu, najprije smo morali malo obići Duty Free Shopove. Jer bez obilaska dotičnih, kao da nisi ni bio na aerodromu :-). Metro M1 vozi od aerodroma do glavnog autobusnog kolodvora u Istanbulu. A to nije kolodvor - to je grad sam za sebe. Neke brojke sa wikipedije, čisto da se može usporediti s drugim autobusnim kolodvorima: 168 perona, 242,000 m², 15,000 dolazaka i odlazaka autobusa, 1,000,000 ljudi prođe dnevno. Na kolodvoru se nalaze servisne radionice svih većih prijevoznika, policijska stanica, bolnica, džamija ... Osim toga, kako je to pisalo po vodičima na Internetu, veliki dio njih nudi razne usluge u autobusima poput Interneta, TV-a na svakom sjedalu, 220-V i tako dalje. Eto mi nismo imali sreće, jerbo me je zaskočio tuta i pitao gdje idemo, ja rekao tamo i tamo i on nas odmah vodi do svojeg ureda. Nije da nas je nešto zajebao, karte su manje više kod svih prijevoznika iste, +-1€, ali nismo imali Interneta. Iako su se oni kleli da ima Interneta :)

I tako smo mi sjeli u Kent-ov bus, koji nas je vozio nekih 800 i nešto sitno km u unutrašnjost Turske tokom cijele noći. Preko Ankare do Kayserija. A moram se malo osvrnuti na te buseve. Bus od Zagreba do SB vozi dva, dva i pol sata a meni je guzica ravna kao da sam sjedio na šperploči. Sitno spužve, neki jeftini tapecirung, osuđen si na kazete koje pušta vozač ili u najboljim slučajevima na Narodni radio (nije da ja sad tu njih napadam, ali ne moramo svi slušati iste stvari). Nema vode, nema pišanja, šajba uglavnom prljava i tako. A put do Splita traje 5 sati, do Dubrovnika 7 i tako. A ovdje su sjedala stvarno avionska. Vidi se kolika je tamo konkurencija. Da uđe neki naš autoprijevoznik sa ovakvim autobusima kakve tu imamo propao bi ne sutra, nego već jučer. Tako da putnik ima konfora tamo. Karta za nekih 800km puta košta 55TL što je tada bilo oko 160-170kn. U ovom busu nismo imali Interneta ali su sjedala bila zaaakon. Fino se uvališ, oni malo spuste temperaturu a ti se pokriješ i fino lagano utoneš u san :-). Nakon što smo izašli iz Istanbula, tuta ide okolo i nudi čaj/kavu/sok uz neku mini večericu što bi bio kao neki kolačić ili tako nešto. Kraj drugih vrata, iznad kabine za spavanje vozača ima frižider u kojem su posudice s vodom. Izgleda kao posudica za puding, samo što je unutra 1dcl vode. I kad si žedan samo se poslužiš s time.

Ma eto raspisah se o busu, a već smo stali nakon 3 sata puta na nekoj benzinskoj da se odmorimo pola sata, protegnemo noge, štogod čalabrcnemo i popijemo, razmijenimo pokoju riječ. Inače, Turci su jako komunikativan narod. Tako je iza nas sjedio jedan Turčin, Nejdet, kojeg smo bili nešto priupitali pa se onda nastavila priča dobrih pola sata, pa smo zajedno sjedili i pili čaj dok smo imali pauzu. Hoćemo mi da platimo, a on nama "nema šanse". Ne daju da se plati. Mi smo došli kod njih i mi smo gosti. Branka je bila gladna pa je htjela da joj nešto naruči, ona će platiti, a Nejdet opet govori "nema šanse". I takvog prijatelja smo imali u skoro svakom busu.

Bus je krenuo dalje prema Kayseriju...
NASTAVAK

Sretna nova 2012-a

2012-01-01T22:55:00.000+01:00

Skidanje prašine s trase Samoborčeka

2011-09-20T23:01:00.000+02:00

Nekada davno, dok auti i ceste nisu bili tako česti, dok ljudi nisu imali komfor sjesti u auto i odvesti se autocestom do idućeg mjesta na posao, dok se većinom živilo na selu, vozili su vlakovi po pruzi. Puni ljudi i njihovih stvari koje su vozili/odvozili. Ovo je priča o jednoj uskotračnoj pruzi (760mm) koja je prevezla nebrojeni broj ljudi, robe i dobara od 16.01.1901. godine kada je puštena u promet do 31.12.1979. kada su je neke "mudre" glave zauvijek odlučile zatvoriti.

Samoborska pruga

Pruga je počinjala u današnjoj ulici Božidara Adžije u Zagrebu, gdje je danas smještena pivnica. Kasnije, tokom 50-ih godina je početno stajalište pomaknuto prema sjeveru, blizu današnjeg spoja Adžijine i Žajine. Pravila je luk prema jugu, da bi se opet približila glavnoj pruzi nakon Zagrebačke ceste i pratila ju skroz do Podsuseda gdje se glavna pruga odvajala prema sjeveru, a Samoborčekova nastavljala na zapad preko Save na mjestu gdje je danas most na staroj Samoborskoj. Stari most je srušen a novi izgrađen 1981. godine. Iako je ostavljen prostor sa sjeverne strane mosta da se provuče pruga, niti jedan vlak nije prešao preko toga mosta.

Vozni park Samoborčeka su bile uglavnom rabljene ili zakupljene parnjače. 50-ih godina se kreće u razvoj novog dizel-motornog vlaka za Samoborček, popularne Srebrne strele. Srebrne strele su bile među prvim vlakovima u svijetu koji su noseću konstrukciju imali izgrađenu od aluminija. Prva strela je prošla prugom 29.04.1959 godine.

Pruga je krajem 50-ih godina izmještena na djelu između Strmca i Domaslovca prema jugu, dok se gradio autoput Bratstva i Jedinstva, današnja A3. Htjeli su da Samoborska cesta i Samoborček prođu ispod jednog nadvožnjaka, da ne moraju praviti dva nadvožnjaka na međusobnoj udaljenosti od 1.2km. Vjerojatno je tada to bilo skuplje i teže napraviti nego danas.

Prikaži Putevima samoborčeka na većoj karti. Plavo - orignialna trasa. Crveno - izmijenjana trasa i kasnije dodane dionice

Pruga se spajala u Domaslovečkoj šumi gdje je dalje nastavljala prema Samoboru. U Samobor je ulazila tamo gdje je danas smještena Samoborka i tu je završavala, sa odvojnim kolosjecima prema Samoborki i tvornici kristala Samobor. 1951. godine je trasa produžena prema Bregani te je tamo prelazila potok Breganu i račvala se na nekoliko kolosijeka prije ulaska u bivši vojno-remontni zavod Vladimir Bakarić, danas u potpunosti (ako izuzmemo igralište na desnoj obali potoka Bregane) u Sloveniji. Preko mosta na malograničnom prijelazu Bregana-Slovenska Vas je nekada davno tutnjao vlak.

Krenuo sam sa (D)belom Bertom ...

Imao sam želju popiti pivo u dvorcu Mokrice, nekadašnjem starom hrvatskom dvorcu. Ali ne zato što je to bio hrvatski dvorac ili što sam htio popiti pivo, nego jednostavno da se biciklom provozam i do dežele. Imamo sreće pa smo mala zemlja i vrlo smo blizu susjednih država. A kako trasa Samoborčeka prolazi tim krajevima, odlučio sam proći dio puta tom trasom, kako bi barem sa slikama oteo ovu prugu od zaborava. Dio koji sam prošao je od Podsusedskog mosta, preko nove trase nastale krajem 50-ih pa do kraja u bivšem vojno-remontnom zavodu Vladimir Bakarić.

Nakon kružnog toka u Bestovju s kojeg se skreće prema Rakitju, pruga skreće sjeverozapadno na Staru cestu. Do Samobora, ovdje se vidi jedini originalni objekt sa trase pruge. Bivše stajalište Bestovje

Nedugo nakon stajališta su vidiljivi ostaci pruge, gdje cesta zavija i nastavlja put zapadno.

Pruga dalje prati cestu južnim dijelom. Na pojedinim mjestima se vidi nasip, dokaz da je tu nekada davno stvarno i prolazila nekakva Strela. Nastavljam do Strmeca, gdje skrećem u Pružnu ulicu (nema tu pruge već 32 godine, ali je u narodu ostao toponim za prugu u imenu ulice) prema jugozapadu. Nekada su tu bila samo polja i oranice, danas su tu izgrađene mnogobrojne kuće pa nema nikakvih ostataka Samoborčeka. Osim jedne preuređene kućice, koja je nekad bila stanična zgrada.

Danas je uz trasu pruge, baš nasuprot ceste, smješten i restoran Fort Apache

Trasa je dodirivala staru samoborsku cestu u neposrednoj blizini starog diska u dvokatnici, koji ne radi valjda jako dugo, kraj nadvožnjaka autoceste A3. Nakon nadvožnjaka, trasa skreće nazad prema sjeveru, kod današnjeg kružnog toka u Sv. Nedelji. Od kružnog toga se prema sejverozapadu odvaja cesta koja ide uz nekakav odvodni kanal sa zapadne strane, dok je pruga išla istočnom stranom odvodnog kanala. Na tom području je smješten Poslovni park Zagreb te se niti na ovom području ne vide ostaci trase. Nakon Poslovnog parka se ponovno nazire trasa.

Tu trasa dolazi do potoka Rakovica, gdje je mostom pruga prešla u Domaslovečku šumu i spojila se na staru trasu

Morat ću natrag

Kao što se vidi na zadnjoj slici, potok ne spada u kategoriju povremenih nego stalnih potoka tekućica. Samoborčekov most je srušen a u blizini nema ni jednog drugoga. Kako preći Rakovicu? Potražio sam granje u okolici kako bi napravio privremeni most za prijelaz ali nije bilo ničega. Pokušao sam prijeći biciklom na plitkom dijelu od nekih 15cm ali dole je šljunak pa bickl nije htio ići. Onda sam pomislio da idem uz potok prema sjeveru gdje bi mogao doći do Domaslovečkog nadvožnjaka ali je bilo previše žbunja. Na kraju, sam se vratio skroz do Strmeca gdje sam baš tim Domaslovečkim nadvožnjakom prešao autocestu i došao do Domasloveca gdje sam se vratio na trasu pruge, ovdje opet onu staru, originalnu trasu.

Trasa je do Samobora manje više takva kakva je na gornjim slikama, šljunčani put. Pred Samobor, negdje oko Samoborske tržnice, trasa se pretvara u šetnicu uz koju su vidljivi daljnji dokazi da je tu nekad prolazila pruga

te nakon te šetnice u desnom zavoju ulazila na Samoborski kolodvor od kojeg je ostala samo zgrada, ali isto tako i toponim u imenu ulice koja prolazi uz trasu, Kolodvorska ulica.

Tu je trasa 50 godina završavala, nešto malo sjeverozapadnije, u radnom dijelu kolodvora. Pruga je produžena nakon NOB-a zbog potrebe novo oformljenog vojno-remontnog zavoda (kasnije nazvanog Vladimir Bakarić). Tada je pruga od Samoborskog kolodvora nastavljena prema sjeverozapadu, preko Samoborske rijeke Gradne. Za razliku od mosta preko Rakovice, ovaj most je ostao, ali mi je zadavao popriličnu glavobolju. Htio sam ga prijeći najprije sam, a onda i sa biciklom. Dok sam ga pokušavao prijeći, stao sam na dio grede koja je obrasla bršljanom. I ukočio se. Znojim se. Ne znam šta je ispod tog bršljana. Možda je hrđavo, možda napuklo, možda ... nisam se usudio prijeći most dalje jer ne vidim šta je ispod vražjeg bršljana. Ali se ne usudim ni natrag ... Uff ... nekako sam se uspio okrenuti i vratiti do bicikla.

Preko vode do slobode

Zaključio sam da moram otići popiti pivo. Ne bilo kakvo i ne bilo gdje. Provezao sam se uz Gradnu do legendarnog puba Scout, koji je No. 1 mjesto za sve ljubitelje piva. Iako sam u Samoboru bio 20ak puta, ovo mi je tek drugi puta da zalazim u Scout. Sram me i stid može biti. U duhu starog Samoborčeka, čije parnjače su nekada dimile ovim prostorima naručujem si poznato dimljeno pivo, Aecht Schlenkerla Rauchbier Märzen.

Sada mi taj most više nije pravio probleme. Prišao sam mu s druge strane te se bez problema prošetao po njemu. Jer nije bilo bršljana :-)

Nedaleko Samoborčekovog mosta preko Gradne je novoizgrađeni autobusni kolodvor (prošle godine sam zadnji put bio na starom kolodvoru koji je tada izgledao katastrofa, kao u nekom mjestu na divljem zapadu, gdje je iduće naselje udaljeno vremenskim zonama - ovaj put kada sam prošao kraj njega je bio još zapušteniji) a na koji bi se trebao nadovezati i novi željeznički kolodvor jer mudre glave misle ponovno povući prugu do Samobora, ovaj puta normalnotračnu. Samo jedno je što mudre glave hoće, a drugo što "mudre" glave obećavaju pred svake izbore.

Iza toga pruga prolazi kraj pogona HEP-a te dolazi do nekadašnjeg kupališta Šmidhen, koje je otvoreno 1974. godine (Šmidhen je bio nekadašnji načelnik Samobora). Nekad poznato kupalište ne samo za Samoborce, nego i za Zagrepčane i za svakog putnika dobronamjernika je nestalo u raljama privatizacije. Od Hrvatskog fonda za privatizaciju su ga kupili neki Šimić i Čolak u ime tvrtke Fantazija. Baš su dali dobro ime tvrtci, jer su idijoti fantazirali i muljali s novcima, preko HPB te su prošle godine završili u zatvoru u sklopu akcije Bankomat. Sad bi im svašta opsovao ali umjesto toga riječi Dubioze Kolektiv (malo izradikalizirane) - svim idijotima želim dugu starost, tešku bolest.

Slika iz arhiva Večernjeg lista

Vratimo se mi na uživanje u prirodi, bez idijota. U biti moram se još malo osvrnuti na idijote - jedne druge vrste. Evo sad ću. Dalje od Šmidhena, do Bregane je trasa zarasla u šikaru, osim na 3 mjesta gdje pruga mostovima (očuvanim) prelazi potočiće koji teku sa Samoborskog gorja i čine potok Bistrac. Kanale održavaju Hrvatske Vode. Kraj jednog od kanala stavili su i jednu zanimljivu tablu, također za idijote - jedne druge vrste.

Dalje trasa prolazi istočno od ceste prema Bregani, da bi pred samu Breganu prešla preko ceste i nastavila južnom stranom ceste do nekadašnjeg stajališta Bregana. Veći dio te trase je pretvoren u biciklističke staze te se pruga i ostaci vide samo na križanjima cesta.

Stajalište Bregana je bilo smješteno u desnom zavoju. Pruga je opet presjecala cestu te se spuštala na most koji je danas malogranični prijelaz.

Grenzübergang

Dolazim do granice gdje dobivam automobilski žig :-). Iako je kretanje ograničeno (i gibanje omejeno - ipak je to most između dvije države s dva jezika) puževim korakom vozim bicikl i slikam dvije slike na mostu, gdje se vidi da je pruga nekad prolazila.

Slovenski carinik me pita "Kam putujete?" - "Idem slikati po Vladimir Bakariću, tražiti prugu, pa ću onda na kavu u Mokrice" - "Znaš da je VB pogranična zona i da je ograničeno kretanje i zadržavanje?" - "Znam, zato Vam i kažem da ću tu biti da znate zašto se krećem tamo, da ne bilo sumnje" - "U redu mladiću od Vas. Samo da znate, nema tamo više ništa od pruge, a kava u Mokricama je skupa" - "Prugu ću naći, ne odustajem, a kava - kad ju već pijem u Europskoj Uniji, neka ju barem onda sa stilom popijem ;-)".

Slikam zadnju sliku, pomičem se nazad da mi cijelo skladište stane u kadar i počnem gaziti po lišću. Pogledam dolje a ono asfalt, linija lišća, asfalt, linija lišća, asfalt. Maknem nogom lišće a ono željezo. Ponovno sam našao prugu :-)

To su bili jedini vidljivi ostaci pruge u VB. Na još jednom mjestu se vidi uleknuće u asfaltu i to je to. Nisam znao kako je pruga tamo išla jer niti na jednoj karti nema nacrtane pruge dalje od Samobora pa sam mogao samo pretpostaviti gdje ju tražiti.

Uživancija #1

Izlazim iz VB i upućujem se prema Mokricama, da popijem tu kavu/pivo ili što već. Na pola uspona prema dvorcu stajem predahnuti, usput slikajući panoramski pogled prema Medvednici

Gore kraj dvorca se održavalo vjenčanje. Pitam konobara u dvorcu mogu li negdje sjesti popiti pivo ili možda bolje da ne zbog vjenčanja. Ajde ako nije problem odi u golfersku kuću (pokazuje rukom tamo gore), ovdje će sad oni imati večeru. Nije problem. Kraj golferske kuće se održavao turnir u golfu te je i tamo bilo popunjeno. Pitam za neko mjesto sa strane, gdje nije jako sunce, da sjednem odmorim i popijem pivo, neću biti dugo. Izašli su mi u susret, zasjeli me za stol na kraju terase i pitali što ću. Kakav radler imate? Grejpfrut pa limonu. Grejpfrut može. Izvolite, 2.80€.

Uživancija #2

Popio sam pivo, odmorio, vrijeme je vratiti se natrag. Prešao sam granicu i odlučim se voziti kroz Breganu, Lug Samoborski i Perivoj do Samobora, ne cestom uz koju je išla pruga. Dok sam se vozio razmišljao sam gdje bi još mogao otići. Onako malo nacionalistički i mazohistički razmišljam, ako sam se već s biciklom uspeo na brdo u Sloveniji, red bi bio da to napravim i u Hrvatskoj. A kad sam već kod Samobora, najbolje se uspeti na Tepec, brdo iznad Samobora na kojem je smješten stari grad Samobor.

Stari grad Samobor je smješten na brdu Tepec, građen je u razdoblju 1260. - 1264. godine od strane pristaša češkog kralja Otokara. Nalazi se na uzvisini iznad tada važnog križanja puteva u sjeverozapadnom dijelu savske doline. Grad je tokom stoljeća nadograđivan te je isto tako mijenjao vlasnike. Zadnji žitelji napuštaju grad pred kraj 18. stoljeća. Grad Samobor ga je kupio 1902. godine. Danas je taj grad samo ruševina. Postoje planovi za obnovu ali naravno, nema novaca. Mali dio je ipak uređen, sa kamenom koji su našli u urušenim dijelovima utvrde te cementom i gašenim vapnom.

Idem uz Gradnu prema zapadu pa ću tamo negdje gdje se Rudarska Gradna ulijeva u Gradnu naći stazu prema gore.

Ovo na slici gore je nekadašnja garaža autobusnog prevoznika Samobortrans kojeg je preuzeo ZET 1983. godine. ZET je održavao linije u Samoborskom kraju do 1998. godine kada je ljudstvo i vozila razmjestio u ostale pogone (uglavnom u garažu Podsused) a autobusni promet u Samoboru preuzima Samoborček (autobusi) i Autoturist. Isto tako je Samoborček (vlak) kao jedina privatna željeznica u SFRJ prešao nedugo prije gašenja pod okrilje ZET-a. Izgleda da taj ZET baš nije volio Samobor :-) A šteta.
Prolazim kraj Samoborskog kupališta Vugrinšćak

i prolazim kraj crkve Sv. Mihalja. Na karti sam vidio nekakav put koji ide zapadnom stranom Tepeca. Strm k'o sam vrag, ali to mi baš nikakav problem nije predstavljalo. Slikam stari grad sa ceste prema Rudama

i gledam gdje da pređem Rudarsku Gradnu jer bi tu negdje već trebao početi put. Kao što stara poslovica kaže "kartu čitaj, seljaka pitaj", tako sam pitao domoroca kamo ve? Rekao je da je taj put zarastao i da bi mi i pješke bilo problem kroz njega doći gore a gdje neće s biciklom. Rekao mi je da se vratim do Vugrinšćaka i od tamo gore, ili još bolje neka odem na istok pa preko Anindola da dođem gore, blaže je.
Otišao sam na kraju preko Vugrinšćaka, putem koji zavija gore nego vuk u ponoć, pritom sa štengama na serpentinama tako da sam više nosio bicikl nego on mene. Ali kad prođeš te štenge, kad vidiš kakav pogled puca .... ma iš brate ***beš život :-).

A kad si gore, kad imaš podno sebe prelijepi grad Samobor, u daljini autocestu i Savu - tada zaboravljaš da imaš fotoaparat jer takve trenutke ne možeš opisati niti sa 1000 slika, niti sa 1000 riječi...

Spuštam se u Scout kako bi se uz još jedno pivo oprostio od Samobora. Ispijam do dna, sjedam na bicikl i odlazim u suton.

... a vraćam se sa strelom

Kada je frendica iz Samobora vidjela moj novi bicikl, a vidjela ga je među prvima, nasmijala se i rekla da bi ga mogao zvati Bijela strela. A frendica iako rođena nakon što je ukinut Samoborček (kao i ja), kao da se kozmička karma provlači kroz nju i ostale stanovnike Samobora, kao da i dan danas čuju kako Srebrna strela veselo razvozi putnike pa i oni svemu novome onako mahinalno, niti ne sluteći na koje sve načine čuvaju prugu od zaborava, daju ime strela. Bijela strela. Rekoh ne može biti Bijela strela, fali nešto. Nemam onaj filing ko kad keca na desetku baciš. Pa sam onda stavio anketu među frendove i ispalo je da se zove (D)bela Berta. Nije debela ali to je original pa eto nek bude bela pa ćemo ostaviti (D) za dojčland ...

... tek nakon što sam prešao biciklom trasu gdje je nekad jurila Srebrna strela, ime Bijela strela ima smisla. Sad je sjeo kec na desetku. Sad je sjeo budali šamar.

Sad je sjelo ime Bijela strela.

Na kraju mala galerija slika iz prošlosti Samoborčeka (sve slike su preuzete sa foruma zeljeznice.net)

E da ... bez vojnoga u putopisu nema smisla - otišao sam vidjeti i ex-vojarnu u Samoboru :-)

Una, jedna jedina

2011-09-11T18:47:00.001+02:00

Putevima revolucije

Jedno prijepodne mi dođe mail od frendice da li bi htio ići na rafting, ima taman ponuda na onim stranicama za grupne popuste. Pa ajde, nisam nikada bio. Ima nas 7 a bilo bi odlično da nas je 8. I treba smisliti kako doći do mjesta raftinga. Ona ima kabriolet, drugi auto je još trebalo naći. Nekoliko dana kasnije mi se javila da nam ide frendica iz broda pa će biti mjesta za sve. Rezervirano je da će nas 7 biti u čamcu (+ skipper) i u subotu u 7 ujutro se nalazimo i gibamo. Put Donjeg Lapca.

Vidjeli ste već da volim ove NOB spomenike tražiti i slikati - nekako mi ... šta ja znam - ima nešto u veličini i moći tih spomenika, isto kao i u prikazivanju snage partizana protiv cijele horde švaba. Uglavnom, vozimo se mi tako, ja sjedim iza i promatram okolo, kad odjednom vidim NOB spomenik u selo "bla bla". Palim mobitel, hvatam svoju poziciju preko satelita kako bi označio lokaciju tog spomenika ako nekad budem išao u bilo kakva istraživanja i šalabajzanja na tom području :)

No da se vratim, došli smo nakon nekih 3 sata vožnje do Donjeg Lapca, iz prve našli kafić u kojem nas je naš domaćin Mićo čekao. Zajedno sa drugom grupom koja je došla nešto prije nas. Upoznali smo se s njima i ispostavilo se da je jedan čovjek iz Slavonskog Broda. Zapravo je iz Nove Gradiške, radi u SB u policiji pa ima i auto sa SB tablicama. Onda sam zaključio da neću moći ilegalno prijeći granicu sa BiH pošto imamo policajca koji će nas nadzirati :-). Na kraju se granica ipak prelazila samo tako, po nekoliko puta. Pijemo jutarnje pivo i dogovaramo hoćemo li spavati u ovom kraju. Ja nisam bio za, nisam nosio toliko novaca a pitanje gdje ima prvi bankomat (na kraju ga upravo ima u Donjem Lapcu ali nisam tada znao) ali ostali su bil za. Ha eto, deomkratija je to. Dogovorio je Mićo da ćemo nakon raftinga otići do restorana, a vlasnik restorana će nam pokazati i gdje ćemo spavati.

Una, jedna jedina

Dali su nam neoprenska odjela i neoprenske cipelice (kasnije sam skužio da te neoprenske cipelice sa gumiranom podlogom jako dobro leže na sedimentnim stjenama i koliko su kliske za stati bosom nogom, toliko ove cipelice prijanjaju i možeš kao jarac skakati po stijenama bez bojasni da će biti oppp, tuppppp, mama razbio sam glavuuuuuuu) i posjeli u stari VW kombi. Drndali smo se nekih 20 minuta do lokacije gdje silazimo u vodu.

Da dodam, nikako prije nisam našao mjesto za napisati o ekipi. 3 frendice iz srednje škole, dečko od jedne, Talijan, Japanac i ja. Talijan i Japanac su ciljano bili u našoj ekipi, nisu nam se nigdje usput prikačili :). Prolazimo mi tako kroz neko mjesto, mislim da su bili Donji Štrbci, iza sela lokalno groblje i pita nas Japanac: "Is that graveyard?". Netko odgovara: "Yes, for peoples from rafting". Njegova zabrinuta faca je nešto što se ne može opisati, hehe. Kasnije je ispalo da on nije ni znao šta je rafting - kada ga je frendica pitala želi li ići na rafting, rekao je da. To je avanturistički duh.

Mi smo došli do kraja nekog makadama a ispred nas se pojavila pruga. I to Unska pruga, s kojom se Tuđman provozao čini mi se 1998. godine, i da će to sad biti opet najkraća veza između Dalmacije i Zagreba ali eto ne koristi se pruga uopće. Malo sam prošetao prugom da vidim gdje smo. Na stanici je pisalo Štrbački buk - a Štrbački buk je najpoznatiji slap na Uni, sa padom od 22m. Pomislio sam da ćemo ići preko njega :). Najprije smo prohodali dio puta prugom, do nekog tunela, da bi se spustili u šumicu odakle smo mi kretali. Na žalost, nismo se spuštali Štrbačkim bukom.

S druge strane, Bosanci su također imali rafting, ali oni krenu malo uzvodnije (idu preko Štrbačkog buka) i završe 6km nizvodnije nego mi. Upravo su prolazili kraj Štrbačkog buka. Stali su uz obalu, svi su izašli osim skippera. Bilo je 3 čamca. Spustili su se nekom stazicom do podnožja slapa. Dva skipera su se stijenama preko slapa spustili dolje dok je treći manevrirao čamcima i jedan po jedan bacao dolje. Na kraju je i on sam skočio na zapanjenje nas sa Hrvatske strane, i raftera sa Bosanske strane.

Dok smo mi razgledavali ljepote Une, zajedno sa sedimentnim stijenama i očuvanim okolišom (Bosna je proglasila područje rijeke Une od Lohova uzvodno do Martinbroda, gdje Unac utiče u Unu, pa Uncom skroz do Drvarskog polja nacionalnim parkom 2008. godine - to je prvi NP u federacijskom dijelu trokutastog nam susjeda) naši skipperi su pumpali čamce. Napravili su zanimljivo vozilo - kako čamac ima bez zraka oko 70kg, oni su napravili nosilo za čamce, na njega postavili kotače i napravili graničnike s unutarnjih strana kotača. To vozilo postave na prugu i na taj način guraju (ili vuku) oba čamca do mjesta na prugi koje je najbliže mjestu s koje počinje rafting. S pruge ih spuste sajlama dolje.

Preko vode do slobode

Napokon smo krenuli. Naša ruta je bila cca 8km, od kojih u prva 2km imamo slapove, dok je u ostalih 6km uz poneki slap samo veslanje. Naš skipper Mićo, jako voli ovaj kraj. Nekad satima zna stajati uz Unu i promatrati njene ljepote, tako da je i jako upućen u sve obližnje bisere koje pruža područje rijeke Une. Prvi puta smo stali na Hrvatskoj strani, te smo se popeli do nekakve špilje. Tu špilju su koristili radnici koji su radili na izgradnje Unske pruge. A to je bilo 1920-ih godina. Nisu tada imali ni TBM-ove, ni NATM ni ovo ni ono, nego su krampom i pijukom po cijeli dan kopali stijene, e kako bi vlak mogao proći. Na kraju radnog dana, dok su radili na ovoj dionici su se skupili u toj špilji (a to vam je možda 10 kvadrata) u sredini naložili vatru i uz crkavicu od hrane pozaspali oko vatre. Tokom operacije Desant na Drvar, poznata još kao Sedma neprijateljska ofenziva (to je ujedno i zadnja ofenziva - to su bile 7 najvećih operacija Sila Osovina protiv Tita i Titovih partizana. Kodno ime operacije s Njemačke strane je bio Rösselsprung - Konjićev skok) Tito je kratko vrijeme boravio upravo u toj špilji.

Iduće stajanje je bilo također na Hrvatskoj strani na izvoru neke ponornice, kojoj sam zaboravio ime. Tu su stajali i rafteri s bosanske strane. Voda je pitka i ne može se usporediti niti s jednom flaširanom vodom koju kod nas (a i u svijetu) podvaljuju da je zdrava, zdrava, zdrava, izvađena iz ne znam kojih dubina. Zapravo oni iz te izvorske vode izbace manje više sve minerale i onda naknadno dodaju sve one minerale i kemijske spojeve koji pišu na etiketi. S jedne strane, na taj način zadržavaju istu kvalitetu vode tokom cijele godine, dok s druge strane podvaljuju muda pod bubrege - to nije izvorna mineralizirana voda koju su proizvođači izvukli nego ljudskom rukom izmijenjena.

Dalje smo stajali još 2 puta, jednom na Bosanskoj strani (ilegalno smo prešli granicu hehehe) i usput se nekoliko puta okupali. Pojas za spašavanje koji smo dobili prilikom ulaska u vodu, kao i kaciga, su doslovce samo za spašavanje. Ukoliko padneš iz čamca pa te rijeka krene nositi, služe ti za održavanje na vodi kao i zaštita da se ne podereš na nekoj sedimetnoj stjeni. Kupanje s kacigom i pruslukom je no, no. Hoćeš plivati - muški, ženski, crawl - ne možeš jer te vuče van, tako da ti tijelo nije uronjeno u vodu i ne možeš zapravo plivati. Najlakše je u biti plivati leđno s pruslukom. Zato smo ga mi i skinuli kad smo odlučili malo zaplivati :)

Došli smo do mjesta Loksun, istoimenog stajališta na Unskoj prugi, gdje je bio naš kraj raftinga. Izvukli smo čamce na livadu između pruge i Une i sjeli, neki i polegli da se odmore. Ja sam vidio neki otvor ispod pruge i odlučio prošetati, vidjeti šta ima s druge strane. Ista ona dva kombija koja su nas dovezla, te dva policajca sa njihovim Land Roverom - oni su također bili s nama kad smo kretali jer postajemo dio EU, Hrvatska postaje vanjska granica te će se morati detaljnije nadzirati. Dio detaljnjijeg nadzora uključuje i osmatranje osoba koje se nalaze u graničnom pojasu. Došao sam ja tako do njih, ta dva policajca i vozača koji su dovezli naše kombije - kaže policajac da treba popisati nas, ali neće sve - nego će samo uzeti imena naših skippera. Uzeli, zapisali, pitaju oni koliko je bilo "stranaca" (ljudi koji nisu od tamo). Kaže vozač - 13. Hrvata. Ja si mislim, pa nisu svi Hrvati, ima nas od svukud, i da ću reći policajcima, glas pameti mi se uključi - šuti budalo, još trebaš napraviti probleme njima dvojici. Tko zna da li su oni trebali prijaviti svom veleposlanstvu da idu u granično područje. Ili policiji. Ili nekome trećem ... da da, 13 Hrvata.

Nakon što smo se presvukli, strpali čamce i ostale rekvizite u kombi, krenuli smo natrag do Donjeg Lapca. Svi su bili vidno umorni i brzo su utonili u san. Jedino je Talijan razgledao okolo. Ja taman upadam u san kad me Talijan uhvati (sjedio je kraj mene): "Hey Nikola, I saw the sign with letters M-I-N-E. Is that sign for mines?". "Yes Aleassandro, we have mine fields here from last war" odgovorim mu mrtvo hladno - jer koliko je glupo, nama je to uobičajeno (dobro ne nama, možda samo meni) da ima u tim krajevima mina. E tu je bio drugi onaj epic pogled, kojeg nikako ne možeš opisati. Počne on mene ispitivati da kako onda pastiri čuvaju ovce tu i još neko pitanje, a ja da ne pričam priču bez pokrića, pitam vozača o minskom terenu. I kaže vozač da samo na tom manjem dijelu ima jedno minsko polje, ostalo je sve čisto - idu pastiri i čuvaju ovce. Ima i dosta biciklista, tako da je sigurno. Jedino na tom malom dijelu, kad bude jaka zima pa se divlje životinje (vukovi i medvjedi) krenu spuštati iz planina dolje u naseljena područja, lokalni živalj čuje detonacije mina. Šta medo zna gdje je mina, krene prema dolje pa dokle dođe :)

Valja i pojesti

Došli smo napokon do kafića kod kojeg smo ostavili aute i krenuli do sela Doljani, nekih 9km udaljenog od Donjeg Lapca. S tim da ćemo mi još u trgovinu kupiti si piva i nekih grickalica da imamo za večeras pa ćemo ih sustići (samo ravno ovom cestom, kad vidite natpis Doljani, tražite znak sa strane gdje piše "Restaurant Una").

Došli, našli iz prve. Sjeli ispred restorana, naručili si pivo i dobili menü - ima onako ćevapi i općenito roštilj meso, ima i pastrva. Ja ću pastrvu, ali odakle je? "A bogati, pa iz Une, odakle bi bila". Svi znamo za priče da na Jadranu pod Jadranske lignje često nude patagonijske lignjune pa ja eto pitao. I dobio sam odličan odgovor. Nisam ja neki poznavalac ribe, da mogu reći e moj bajo, nije se ova pastrva praćakala puno, što doliči jednoj Unskoj pastrvi, bit će da je iz XY ribogojilišta, ali tko pita ne skita. Ove dvije što sam dobio su stvarno bile odlične kvalitete - ne možete takvu kupiti u trgovačkom lancu. A ja slavonac pa naviko da mi je riba ustvari gica ili u rijetkom slučaju šaran, moram priznati da sam se fino najeo i da sam vratio svu onu energiju koju sam izgubio veslajući Unom.

Pitao nas gazda, Željko, jesmo li za rakijicu, naravno na račun kuće - sjetih se onog srpskog filma, i mog lanjskog putovanja vlakom iz Turske, s drugom Jimbom, kad smo onomad nudili rakiju svima koji su prolazili kroz vagon (prva mobilna uspostava Schengena ikad zabilježena), kako nam je srpski kondukter odgovorio "Ne pijem dok Paja vozi". Kažem ja to a svi me čudno gledaju. Dobro, neuspjela fora. Koja je rakija? Pa od šljive, evo ovih naših, reče Željko rukom pokazujući na ogromni šljivik iza nas. Može majstore, mi Slavonci cijenimo šljivu. Usput mu žena ispekla i neke uštipke i to nam ponudila zajedno sa sirom i vrhnjem, opet na račun kuće. Nema šta, ljubaznost i prijaznost kakva se rijetko gdje može naći.

No da se vratimo raftingu - treba ga platiti. Otišli smo do Miće, da ga pitamo jelte koliko nas dođe taj sport. Jerbo, a to nisam naveo dosad - nismo mi na kraju uzeli ponudu s te neke stranice, nego je frendica samo nazvala Miću i pitala da li možemo, on je rekao da ima mjesta taj vikend i to je bilo to. Pita Mićo gdje su papiri na kojima piše da smo kupili to. Znaš, mi smo oni što smo te zvali dan nakon što je istekla ponuda tako da nemamo papir. Po punoj cijeni plaćamo. A ne ne, vi ste mi bili odlična ekipa - neću vam naplatiti po punoj cijeni, već po onoj s te neke stranice. :OOOOOOOOOO. E ovdje tko da nitko neće novce, sve na račun kuće, sve upola cijene :) Umjesto 300kn po osobi, dobili smo za 140kn, kako je bio oglašen popust. Skupili smo novce, rekli smo eto zaokružit ćemo na 150kn. Iduće smo platili svako cca 60kn za ručak plus 2 ili 3 pive, kako je tko popio.

Red je da pitamo koliko će nas doći spavanje. Ja sam pričao sa Željkom o nekim vojnim objektima u blizini pa su meni dali da sredim i spavanje (kad već pričam, da pričam o korisnim stvarima, jelte). Kaže meni Željko da je noćenje 70kn, imat ćemo svoju kuću. Ja blejim u njega, onako tupim pogledom, na to će on meni "preskupo vam je?". Ma kakvi Željko skupo, ovdje sve nešto prejeftino. Nasmijao se i počne pričati kako su neki Njemci prije 2-3 tjedna odlučili s Paga otići malo u unutrašnjost, i tako su došli do Doljana, baš kod njega. Sjeli jeli, tražili račun, donio Željko račun na 600kn. Njemica sva u čudu gleda u račun, pita i nju Željko da li je skupo? Ma nein nein, nicht teuer, nego smo mi u Novalji plaćali malo bolju večeru sa vinom po osobi toliko. Eto vidiš šta ti 50km zračne udaljenosti od Jadrana znači. Isplatilo bi im se da su svaki dan išli jesti u taj restoran.

Željko nam još ponudio da imamo i doručak kod njega, cijena - 30kn. Krompir pole, domaći sir i vrhnje, polutvrdi sir i pršut, rakijica tko ju želi za doručak. Kava ili čaj. I nadodao - prije nego dođete na doručak, odite do izvora rijeke Une, kraj mjesta Donja Suvaja, odmah iza mosta desno, tamo se još malo iscrpite i uživajte u netaknutoj prirodi, pa mi se javite. Otišli smo do kuće, smjestili se, okupali i sjeli iza kuće lagano pijuckajući pivo, kontemplirajući o svemu.

Nikad istražena Una pa doručak

Nakon što smo ostavili auto tamo dokle se moglo doći, nastavili smo kozojom stazicom put od nekih 15min. Gore dolje, gore dolje, sad drvene stepenice, sad samo utabani put. Nakon svakog strmijeg uspona je bio neki vidikovac na kojem si mogao stati, odmoriti, izliječiti se pogledom na Unu. Čak su na svakom vidikovcu postavili kante za smeće ako imaš što odbaciti (a tko to prazniiiii).

Rijeka Una na svom izvoru pravi plavo-zeleno jezero, odakle se spušta dalje. Bilo je nekoliko ekspedicija koji su pokušali otkriti izvor Une. Najsmjelija se spustila do 220m dubine i još uvijek nisu našli odakle Una izvire.

Ostali smo na samom izvoru diviti se i poslikati ga iz raznih kuteva, a usput smo javili Željku da pristižemo.

Doručak nas je čekao, taman gotov - niti vruće, niti hladno. Baš onako na minut. Taman tople krompir pole, svježe narezan pršut i polutvrdi sir, sir i vrhnje, svježe masline. Netko bi rekao da je to pravo jelo za ručak. Ali sve smo obrstili, niti ne sluteći koliko smo energije potrošili. A saznali smo upravo tada kada je zadnja pola nestala sa pladnja.

Ne možemo još ići natrag

Otišli smo platiti pa da se rastanemo, ali nudilo nam se još mogućnosti. Platit ćemo najprije. Pitali smo gazdu Željka kako to da nam prije nije uzeo novce. Ma ajde bogati, pa ljudi smo, nismo kapitalisti. I opet se sjetio priče jednog Njemačkog motoriste, od prije - ajmo reći - nekoliko tjedana. Došao on tako motorom, jeo tamo, prispavalo mu se, gazda ponudio kuću. Istu tu. Došli tamo, Njemac nudi putovnicu. Šta će mi to - upita Željko? Pa da si siguran da ću ti doći ujutro i platiti. Ma ne bulazni, ako ti se ne sviđa, ujutro ćeš otići iz te kuće i u redu. Ako ti se sviđa (a tu bi još dodao jednu stvar - kad navečer u Zagrebu legneš, nebo je uvijek osvijetljeno. Ulična lampa, reflektor, susjedova rasvjeta - ne vidiš zvijezde. A ovdje, jedino svjetlo što imaš kad se ponoći probudiš je sjaj zvijezda i to je možda najbolje, uz nedirnutu prirodu zbog kojeg ne bi želio samo tako pobjeći iz ovoga kraja), vratit ćeš se do restorana, sjest ćemo, nešto zameziti, platit ćeš ako misliš da je usluga u redu i obojica ćemo biti zadovoljniji. Stvarno ima nešto u toj netaknutoj prirodi koja ti neda da postaneš običan kriminalac i odeš samo tako, bez da se pozdraviš sa ljudima iz tog kraja, bez da još jednom baciš pogled na prekrasnu prirodu.

Nego, hoćemo li mi sa njegovim sinom, također se zove Mićo, kao naš skipper, tu do jedne stijene (pokazivao mi on jučer popodne gdje se vidi dio puta, pa tamo dođeš do prekrasnog pogleda Unca u Unu) da mi vidimo i tu ljepotu. Puca prelijepi pogled, pa je to mjesto lokalno stanovništvo nazvalo Pogledalo. Tko je za? Svi smo za. Otišli smo gore, dokle smo mogli autima. Od tamo smo nastavili put pola sata pješke. Hodaš, pričaš, prevodiš, gledaš okolo. Mozak na paši uglavnom.

Zastao Mićo na jednom proplanku, okrene se prema jugu i pokazuje tamo dolje neku kućicu - iz ove udaljenosti više izgleda ko kućerak. E kaže - to je restoran odakle smo krenuli (a ovo mjesto je ono što ti je moj stari pokazivao jučer popodne) Nastavili smo do kraja prtenog puta, gdje i policija mora ostaviti svoje Land Rovere pa pješke obići granicu i kroz utabani grmski put, došli do vidikovca prema Martinbrodu, rijeci Uni i ušću Unca u Unu. Dalje pogled puca prema kotlini odakle dolazi Unac, a dalje tom kotlinom skroz do Drvara. Kaže Mićo, ovdje sad stojimo na Bosanskoj strani. Do 1997. godine taj vidikovac je bio naš, ali Tuđman je htio neke zaselke gdje su većinom Hrvati pa smo se mijenjali za ovo područje. Tako da tu Una nije granica nego bokte pita šta. Ali pusti politiku. Uživaj u pogledu.

Krajnje je vrijeme za krenuti kući

Uspjeli smo se odvojiti od ljepote Une, vratiti se do auta, spustiti do restorana pozdraviti ih sve i reći da ćemo svakog putnika dobronamjernika, kojega znamo, zasigurno poslati u ovaj kraj, u ovaj restoran, pa i na tu klisuru.

Usput smo stali u Rastoke. Onako, da strancima u našoj ekipi pokažemo još jednu ljepotu, a i da mi još jednom napasemo oči prelijepim pogledima prije nego što ugledamo dimnjake TE-TO Zagreba...

Turopoljem biciklom, Savom skelom

2011-08-05T18:14:00.001+02:00

Ili kako sam htio jesti jaja za večeru

Subota mi je divno počela. Nakon što sam otišao spavati oko ponoći, budim se i gledam koliko je sati. 10 do 12. Previše. Neispavan, umoran, živčan, ništa mi se neda ... Muvam se po stanu pola sata dok dolazim sebi i zaključim kako mi danas treba jedna prava ruta biciklom, minimalno 50km - da se izvozam i izrekreiram. Uz doručak palim stranice posvećene biciklizmu i Google Maps kako bi si kreirao vlastitu rutu. Nakon jednosatnog gledanja po stranicama izbor je pao na savske skele. Jedne na području Samobora, druge na području Turopolja.
Pitam frendicu koja je bila u to vrijeme na chatu što ona misli:

Ja: Samobor ili Oborovo (pogledaj na kartu) :D
Frendica: ne kontam???
Ja: ma gledam koju bi rutu išao
Frendica: ahaaaaaaaaaaa
Frendica: oborovo
Ja: što je prevagnulo?
Frendica: samobor je velika vukojebina
Frendica: to pouzdano znam
Frendica: a oborovo
Frendica: vjerojatno jos veca
Frendica: al ocu tvoj dojam.

I eto, tako je zapravo pala ideja da odem u Turopolje do prve savske skele gledajući od Zagreba prema Sisku. Isplanirao sam put uz savski nasip do Šćitarjeva, tamo malo čačkati oko rimskih iskopina i dalje selima uz Savu do Orle.

Andautonija je nastala uz tadašnji tok rijeke Save uz cestu Sisak-Ptuj. To je rimska naseobina, a prije rimljana su ovdje bili nastanjeni Iliri (sudeći po iskopinama). Objekt je imao vodovod, kanalizaciju i sustav za zagrijavanje prostorija. Kompleks je nažalost bio zatvoren, iako piše da subotom rade u vrijeme kada sam bio tamo.

Vrijeme nije bilo obećavajuće (najavljivali su kišu taj dan i cijelo vrijeme sam bježao od sivih oblaka) te se nisam dugo zadržavao. U Šćitarjevu se od glavnog puta odvaja cestica koja je dijelom makadam, dijelom stari šljunčani asfalt koja prati stari tok Save i prolazi kroz polja i dijelom kroz Turopoljska sela. Iako su sela udaljena zračnom linijom svega 15-20km od centra Zagreba, uvjeren sam da nemaju puno doticaja sa gradom. Osim vikendaša.

Između Save i ceste je gusta šuma tako da se Sava ne može doživiti, osim zvukova žaba i pojedinog loma granja koje pada u Savu.

Put tako vodi preko Strmca Bukevskog, Obeda, Bukevja, Drneka do Orle. Idilu pitoresknih sela i zvukova seoskih životinja tu i tamo kvari pokoji vozač sa automobilom ili lokalni bus (zanimljivo da na tom području koncesiju ima Samoborček). Kad se prođe raskrižje u Bukevju dolazi se do mjesta Drnek gdje cesta dolazi najbliže rijeci Savi. S tog mjesta je pucao predivan pogled uzvodno i nizvodno te sam stao opaliti koju fotku.

Nakon što sam krenuo dalje prema Orle, gdje je Oborovo skela, uhvatila me lagana ljetna kiša. Nije smetala u vožnji ali je dovoljno da pokvari ugođaj.

Uz samo skretanje za skelu se smjestila neka lokalna birtija ispred koje sam zatekao dva bicikla pod nastrešnicom. Zaključio sam da bih mogao i ja pričekati da stane ova kiša pa nastaviti put dalje. Ta dva biciklista su krenuli iz Sesveta lijevom stranom Save, prešli skelu i tu se skrasili dok ne prođe kiša. Uzeli smo svako po pivo i ugodno se raspričali 20-30 min dok kiša nije stala. Oni su nastavili putem kojim sam ja došao, a ja sam odlučio forsirati Savu.

Oborovo i njegova sela

Čitajući članke na biciklističkim stranicama, saznao sam da u Oborovu postoji (a gdje ih nema u Turopolju) NOB spomenik te sam se odlučio provozati selom kako bih ga našao. Očekivao sam mali spomenik sa zvijezdom koji čuči negdje na križanju, skriven od nabujalog drveća, ali grdno se prevarih ...

Veliki je to spomenik. 29. ožujka, 1944. godine, tokom WWII se kraj Oborova održala Oborovska bitka. Partizanske postrojbe su bile okružene od strane NDH. Pri proboju obruča poginulo je 150 partizana. Svi su popisani na ploči koja se vidi na panoramskom snimku. Osim spomenika, Oborovo je poznato po dvije barokne crkve, prvoj seoskoj veterinarskoj ambulanti u Hrvatskoj i kraljevini Jugoslaviji. Još zanimljivije je po tome što su njihovi mještani sačuvali jedinstveni govor na ovom području, doduše samo oni najstariji. Ispred svake riječi koja počinje sa O, oni dodaju J - Joborovo, jopćina, jojer (orah), jobluk (obluk - prozor) ... Nisam pričao sa mještanima pa nisam niti čuo taj specifičan govor.

Pogledavši u GPS vidim da sam prešao cca 30km, nebo govori da su kišni oblaci otišli (jesu otišli prvi, ali su pred sam kraj vožnje došli drugi, još teži). Postavio sam si pitanje da li se iz Oborova uputiti prema Rugvici i Ivanjoj Reci pa kući, da li prema Ivanić Gradu pa s biciklom na vlak ili nastaviti dalje. Dok sam slikao NOB spomenik, prisjetih se jedne anegdote u kojoj je Tito u nekom rudniku, nakon što su mu se požalili da su iskopi slabi rudom, uvukao dim cigare i slavodobitno zaključio - "Drugovi, kopajte duble". Na isti način, problem-cigaršpic-riješenje, je nešto kasnije njegov general, poznati Karlovčanin, Većeslav Veco Holjevac, dok je bio u svoja 2 mandata gradonačelnik Zagreba odgovorio gradskim planerima koji nisu znali gdje širiti grad - "Drugovi, gradite preko Save". U manirama Tita i Vece, ustvrdio sam problem (kamo dalje), povukao dim (otpio vodu da se okrijepim) i zaključio - "Nedorečeni, vozi nizvodno". Istina je da sam ja bio uzrok i riješenje problema, dok su mojim prethodnicima drugi podastrli problem, a oni su ih vizionarski riješili.

Ostavio sam tako drugove u baruštini i njih 150 na ploči te se uputio prema Lijevom Dubrovčaku, idućem mjestu gdje se nalazi skela. Usput, putem od cca 12km se prolazi kroz 3 sela - Prevlaka, Prečno, Prerovec. Podsjetilo me to na Azrinu pjesmu 3M - zbog čega primatima nikad ne isključuju elektriku, oni u principu ionako rijetko čitaju - i počeo razmišljati što bi se dogodilo da u tim krajevima nestane struje. A što da nestane u Zagrebu. Pa ovi prvi bi nastavili normalno živjeti - u suton dana bi se okupili uz oganj ili ispred seoske zadruge/birtije, a ovi drugi bi manično pizdili na HEP, državu, Vladu, EU, sutrašnje raskuživanje frižidera i tome sl. Usput, budi rečeno, između Prevlake i Prečnog se prelazi preko ustave preko koje se ulijeva kanal Lonja-Strug u Savu.

Došašvi do Lijevog Dubrovčaka, gledajući sretna lica ljudi koji idu s polja, rade na svojim seoskim imanjima ili lokalne barabe ispred zadruge u centru sela, razmišljam da svoju viziju "vozi nizvodno" i dalje slijepo pratim te da odem cca 9km još nizvodnije do Martinske Vesi, gdje je izgrađen jednotračni most (sa svake strane postoji semafor i u jednominutnom razmaku pušta vozila s lijeve odnosno desne strane Save. Biciklisti i pješaci imaju zasebnu stazu). Problem slijepog slijeđenja vizije je u tome što ako ne provjeriš da li se problem može riješiti pa kreneš do idućeg mjesta, rješenja problema, nećeš nikad riješiti problem. Tako sam odlučio forsirati Savu u Lijevom Dubrovčaku. Titini rudari su "kopanjem duble" došli do bogate žile, Vecini gradski planeri su "gradite preko Save" napravili novi Zagreb, grad u gradu, a ja sam svojim "vozi nizvodno" došao do riješenja svoga problema. Usput da napomenem, skela u Oborovu ima betonirani prilaz s jedne i s druge strane, košta 3kn za bicikl (10 za auto?), dok ova skela ima blatni, šoderom posipani prilaz, novije je građe i kvalitetnija ali je cijena 2kn za bicikl (čini mi se za auto isto 10).

Ponovno na desnoj obali Save

Nakon 5 minuta skela pristaje uz Desni Dubrovčak te se odlučujem krenuti natrag prema gradu, ipak će to već biti cca 100km puta. A i kasno popodne je. Put nastavlja do Jezera Posavskog gdje se nalazi križanje prema Sisku i Velikoj Gorici. Na samom križanju se izdaleka vide 3 jarbola koji su nekad služili za vješanje zastavi SFRJ, općine Velika Gorica i vjerojatno zastave partizanskog turopoljskog odreda. Kraj jarbola, u već zahrđaloj ogradi, nijemo stoji još jedan NOB spomenik. Dok seoski psi laju na stranca u njihovom rajonu, slikam spomenik kao pokazatelj jednog minulog doba.

Skrećem na put gdje putokaz pokazuje da je Velika Gorica i razmišljam kako ću dalje. Slijede sela Suša, Ruča, Veleševec i opet Orle ali mi se neda ići istim putem natrag od Orle. U Veleševcu postoji stari put prema turopoljskoj šumi kroz koju se utabanim makadamskim stazama može stići do sela Turopolje, koje je smješteno na južnoj periferiji Velike Gorice. To je put koji ću pratiti. Dok sam prolazio kroz Ruče, nakon seoskog križanja ispred mene se s desne strane pojavljuje ogromna bijela betonirana ploča sa ugraviranom zvijezdom. Još jedan spomenik NOB-a.

U Veleševcu prolazim kraj mostića koji vodi do mjesne crkve i još jednog spomenika NOB-u kojeg sam slučajno spazio, ali okolni lavež pasa me odvraća od skretanja s rute kako bi poslikao spomenik. Drugi put. Na kraju mjesta se put odvaja prema turopoljskoj šumi s kojim se dolazi do mostića preko Odre i prema šumi. Usput primjećujem vozila kako se vraćaju sa neke priredbe. Jedno je konjska zaprega, drugo je traktor sa snašama na prikolici, treće je terensko vozilo sa konjskom prikolicom ... S nekim od njih se pozdravim mahanjem rukom i nastavljam dalje prema mostu.

Turopoljska šuma

Dolazim do objekta lokalnog lovačkog društva te mosta kojeg sam spominjao. Ispred mosta betonirani blokovi i tabla o zabrani prometovanja dotičnim. Tu se nakratko iz tipa sa vizijom koji zna gdje i kako ići nakratko pretvaram u povampirenu budalu koja pizdi koliko se sad treba vraćati natrag, kojim putevima dalje, zvati ili ne frenda da me pronađe u vukojebini i strpa u auto ... Zaluđen mislima što i kako, smirim se i kao vrsni planeri detaljno si predstavim problem i smirene glave počnem tražiti riješenje. Problem - blokirani most, moguća riješenja - pregledaj užu okolicu mosta, riješenje - postoji ugaženi put za pješake s kojim se može forsirati most. Nakratku zaluđenost zaboravljam i smiono odlučujem preći most, čije dvije srednje grede pokazuju jedini put po kojem se može prijeći u turopoljsku šumu.

Po ovom dijelu šume je idilično voziti u popodnevnim satima kad se zrake sunca probijaju kroz gustu krošnju hrastova uz pjev mnogobrojnih ptica. Nakon 1.5km puta dolazi se na raskrižje staza kraj kojega je postavljeno raspelo. Ako se krene lijevo, nakon 3-4 km se dolazi do još jednog spomenika, tzv. Vrata od krča. Turopoljska općina je bila jako bogata šumom ali se onda trebala iskrčiti kako bi se napravilo mjesta za polja i oranice. Takvo jedno krčenje je trajalo od 1774. do 1779. godine. Kao znak za završetak radova, na prijelazu iz šume u krč je postavljen dotični spomenik, dva drvena stupa sa gredom preko njih. Srušena su za vrijeme velike poplave 1914. godine a nova postavljena 1916. godine koja još dan danas stoji tamo. Ja ga nisam obišao, šteta.

Skrenuo sam desno na raskrižju i nakon 4km dolazim do idućeg velikog križanja. S desne strane se nalazi KPD Turopolje za maloljetnike, ravno se nastavlja prema mjestu Kuče, sa mostom preko odteretnog kanala Sava-Odra, lijevo prema selu Turopolje. Pročitao sam da u Turopolju ima NOB spomenik pa mi je taj podatak definirao kuda ću ja krenuti. Došavši u Turopolje, nisam primjetio nikakav spomenik, ali sam primjetio da je to selo užasno. Ne znam da li je netko gledao dokumentarce o Sibiru pa onda vidite stare slike sa radničkim kolibama i jad i bijedu ljudi u tim kolibama. Ili isto tako kad gledate Indijske slamove (samo što Turopolje nije od kartona). Kao da je cijelo naselje zapravo kažnjenička kolonija. Strašno. Ajde, nisam vidio cijelo selo pa ne mogu suditi o cijelom selu, ali ovaj dio što sam vidio je stvarno strašan. Na kraju sam saznao da je spomenik na cesti između Turopolja i Kuče ali više nisam imao volje ga tražiti. Padao je mrak a oblaci su me tjerali kući.

Welcome home

Kraj Turopolja sam izašao na D30, cestu koja povezuje Sisak sa Zagrebom preko Velike Gorice. Kroz Veliku Goricu su uredili biciklističku stazu, čak su i semafore za bicikle postavili. U Zagrebu nisam vidio niti jedan biciklistički semafor. Istina, u Zagrebu ne postoji niti jedna odvojena biciklistička staza kao što je to u VG pa stoga nema ni zasebnog biciklističkog semafora već su pješački semafori uređeni na način da je nacrtan pješak i biciklist na oba svjetla.

Nastavljam dalje i odlučujem skrenuti u Veliko Polje te preko ranžirnog kolodvora doći do Zagreba jer na dijelu D30 od Velikog Polja do Buzina nema pješačko/biciklističke staze već se mora voziti po cesti. Oblaci su me stigli i pošteno me okupali. Već izmoren od 6 sati vožnje, hlače su mi se u roku minut do dva natopile pa mi je bilo još teže pedalati. Pljusak je možda trajao 5 minuta ali me pošteno izmorio. Na kraju, kad sam vidio tablu sa imenom svoje ulice, prestala je padati kiša i sa osmijehom na licu sam došao kući.

Na kraju, prevalio sam ~90km u 6 sati bicikliranja (od toga 30min je otišlo na čekanje da prestane kiša te dva prelaza skelom preko Save)

A jaja iz prvog podnaslova - dok sam se vraćao kući, odlučio sam da ću si sada fino ispeći jaja, stavit malo kulina i sira na njih i pošteno večerati. Ostavim biciklu, presvučem se i otuširam se i krećem si praviti jaja. Na kutiji piše da je rok valjanosti do 30.5. 2011. A bzvz, baš sam htio jesti jaja. I bacim zadnja 3 jaja u kantu za smeće kad se sjetim da sam prije 10ak dana kupio jaja na tržnici te da sam nosio staru kartonsku ambalažu za jaja kako ne bi morao kupovati još i to. Budala.

Na kraju sam nešto sitno zamezio i otišao u grad na tulum. Tko je vidio biti umoran nakon 6 sati bicikliranja ...

Gornja stubica (i treći je pao)

2011-06-05T11:38:00.002+02:00

Kad god hoću nešto napisati na blog, onda krene mukotrpno razmišljanje kako da počnem pisati. I onda se jedno poslijepodne koje se može opisati u brat bratu pola sata, produlji na 2 tjedna jerbo ja kao razmišljam kako da počnem. Mislim, logično je da se za nešto spremaš duže vremena, provedeš tamo gdje već ideš, i onda najmanje vremena ti treba da o tome nešto napišeš, sastaviš nekakav sastavak. Ali ne - ja to naopako. Ideja za ovaj put je trajala ... hmmm ... 10minuta ili tako nešto, ako ubrojimo vremena između mailova u kojima smo se frend i ja dogovorili, a za sjesti i napisati oko 2 tjedna :-). A to je išlo ovako:

Ja: Šta radiš sutra poslije posla?
Atomac: Idem na pivo s tobom?
Ja: Ok, dokad radiš? Ja sam sutra frei.
Atomac: Do dva. Pokupim te poslije posla pa ćemo na pivo.

U biti, jelte, još nije odlučeno gdje ćemo i kako ćemo, ali naći ćemo se i onda svašta može ispasti. I tako se našli na Vrapču - gdje ćemo. Čuj, ajmo skoknit do Gornje Stubice, tamo nam je ostao još jedan od MiG-ova na postolju (Mig-21 #1, MiG-21 #2). Zatim ima tamo ona Gupčeva lipa i neki dvorac Oršić. E može. I tako smo laganom vožnjom zapadnim obroncima Medvednice krenuli do Gornje Stubice, usput se diveći prirodi kroz koju smo prolazili. Znate onaj osjećaj kad je vani pa valjda 30°C a vi se vozite kroz šumu u hladovini a tamo hladno da bi ste htjeli obući dugi rukav :-). E tako nam je bilo.

Dok smo se vozili, zamijetili smo spomenik NOB-a u Donjoj Stubici. Pa hajde, kad smo prošli puta obišli pola Banovine u potrazi za spomenicima, fotodokumentirat ćemo i ovaj.

Jedan ali vrijedan, što bi stariji ljudi rekli.

Iduće stajalište je bila crkva i restoran kraj Gupčeve lipe. Što je to drvo izdubljeno, tststststststs. Oko njega su postavljeni željezni obruči kako se drvo jednostavno nebi rascvalo (ili razdrvalo :-) ). Vjerujem da svi znaju priču tko je bio Matija Gubec, tako da nema potrebe baš previše opisivati.

Sa tog brdašca, na kojem se smjestila crkva, puca pogleda na centar mjesta, a u njemu se nazirao objekt zbog kojeg smo odlučili ovdje doći popiti pivo.

Tanaaaaaaaaaaaaaaaaaaaan ... 3. MiG koji je postavljen u Hrvatskoj na postolje (inače Gornja Stubica je rodno mjesto našeg jednog od najboljih pilota, Rudolfa Perešina - koji je pobjegao s MiG-21 iz zrakoplovne baze Željava i koji je poginuo vjerojatno 2. svibnja 1995. godine, za vrijeme vojne akcije Bljesak - kažem vjerojatno jer se on katapultirao iz aviona i ostao u preko u BiH - njegovi posmrnti ostaci su predani Hrvatskoj tek 2 godine kasnije). MiG-21 je postavljen 24.06.2004. godine u spomen parku "Rudolf Perešin", inače sami centar grada.

U istom parku je smješten i spomenik NOB-u, pa smo i njega, jelte, fotodokumentirali.

Pa to je bilo to (što smo znali u Gornjoj Stubici). Ima nedaleko GStubice nekakav dvorac Oršić, kao neki muzej seljačke bune pa smo odlučili i to posjetiti. A ima i jedan spomenik tamo :-).

Do dvorca vodi cesta koju probili u isto vrijeme kad se otvarao muzej. Izgradila ju je JNA. Sa strane je postavljena spomen ploča - Aleja Gupčevih boraca.

Uglavnom, to je dvorac nešto sjevernije od GStubice, kojeg je u 18. stoljeću dao izgraditi grof Krsto Oršić na mjestu nekadašnje srednjovjekovne utvrde. Dvorac je služio za odmor, ne za nekakvu obranu. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, dvorac je temeljito renoviran. U njemu su otvorili Muzej seljačke bune, a okolni park pretvorili u dekorativni vrst sa raznim domaćim i egzotičnim biljnim vrstama.

U vrtu ovog dvorca je posađena još jedna specifična lipa, takozvana Titova lipa.

On je posadio mladicu ove lipe 1974. godine povodom otvaranja Muzeja seljačke bune. Prilikom otvaranja muzeja, otkriven je i monumentalni spomenik kipara Augusta Augustinčića (i pomagača). Širok je 40m a visok 7.5m :-). Ispred spomenika je kip Matije Gupca, a sa strane i mali Petrica Kerempuh. Lijevi dio (gledajući prema spomeniku) je prikaz bitke kod Stubice, na desnom prikaz svakodnevnog života 16. stoljeća.

Nakon što smo obišli dvorac i spomenik, sjeli smo malo odmoriti se u kafić koji se vidi na gornjoj slici za Petricom Kerempuhom. Tako uz pivo, malo kontempliramo o svemu, i dođemo do pitanja kojim putem natrag. Na pamet nam je palo da se u Zagreb vratimo sa suprotne strane Medvednice, možda i tamo nađemo nešto zanimljivo. Pogledali smo navigaciju i zaključili kako sa 10km ekstra puta (s obzirom na udaljenost od Zagreba do GStubice) možemo obići svetište Mariju Bistricu.

Put do MBistrice je dugačak nekih 15ak km i prepun je serpentina, tako da ste čas na jednom bregu, čas na drugom bregu. Većina ljudi zna da je Marija Bistrica najpopularnije marijansko svetište u Hrvatskoj. Tu je papa Ivan Pavao II držao misu 1998. godine, kada je proglasio Alojzija Stepinca blaženim. Pred dolazak pape je prostor oko crkve temeljito preuređen i dodatno proširen. 2003. godine po odluci kardinala Bozanića, postavljen je i kip pape Ivana Pavla II.

Na trgu ispred crkve nalazi se spomenik NOB-u Marije Bistrice, koji je u totalnoj suprotnosti s crkvom. Vlast Jugoslavije je stavila Stepinca u Lepoglavu i nije voljela vjeru općenito, dok današnja crkva isto tako ne voli staru komunističku vlast. Stoga dođu kao suprotnost, kako bi Minea rekla - minus i plus, k'o Amer i Rus :-)

I tako, nakon 4 sata ugodnog skitanja po sjevernim obroncima Medvednice, sjeli smo opet na hladno pivo da malo ustvrdimo gradivo, a onda i odmorimo pošteno.

Vraćamo se preko Laza i Kašine natrag u Zagreb. Sutra je ipak radni dan. Treba razmisliti gdje idući put otići na pivo.

Po šumama i gorama

2011-04-15T20:46:00.025+02:00

Iako naslov može navesti na nekakav komunistički i titoistički tekst, odmah navodim da nema veze s time, nego doslovce sa skitanjem ovog vikenda. Frend i ja smo se ranije dogovorili da ovaj vikend napravimo jedan veliki tour de Banija i da obiđemo sve spomenike koje tamo nađemo.
Ideja je bila sljedeća: odaberemo turu kojom ćemo ići i onda upalimo Google Maps, upalimo prikaz fotografija sa Panoramio i sve što je interesantno zapišemo u navigaciju. Glavni potez je bio cesta Sisak - Glina, te Glina - Dvor. Nakon Dvora je uslijedio Bihać gdje je valjalo pojesti koji ćevap. Nakon Bihaća je u planu bio posjet jednom ex-vojnom objektu o kojem će biti riječ u idućem dijelu.

No da započnemo ovo putovanje. U 7:30 dolazi poruka "tu sam silaz". Prva slika je nastala nepunih 20ak min kasnije na benzinskoj na ulazu u Veliku Goricu iz smjera Zagreba. Htjeli provjeriti pritisak u gumama a ono ...

No to je bio izolirani slučaj, ostatak dana nam je prošao ugodno.

Prvo na repertoaru je bila spomen šuma Brezovica kraj Siska, gdje je osnovan prvi partizanski odred 22.VI 1941. godine. Gledajući po Google Maps gdje se to može nalaziti, nisam našao ni jednu sliku sa Panoramio. Pomalo mi besmisleno da je Jasenovac načrčkan slikama a da ovaj spomenik nije, kojeg svake godine obiđe predsjednik. Čitanjem po netu sam saznao gdje je šuma ali ne i točna lokacija, pa sam mapirao neko proširenje u šumi koje bi moglo biti ta lokacija.

Usput smo naletili na spomenik u Buševcu nedaleko Velike Gorice pa smo ga poslikali.
Spomenik palim borcima Buševca je izgrađen 1964. godine a otkriven je 26.VII 1964. godine povodom obilježavanja dana Ustanka naroda Hrvatske (do raspada Jugoslavije dan Antifašističke borbe je bio poznat kao dan Ustanka naroda Hrvatske i slavio se kako sam gore napisao i to povodom ustanka u selu Srb - koje baš nije imalo puno veze sa antifašizmom i komunizmom ali neću ulaziti dublje u političke vode). Ivica Vinter, učenik 6. razreda osnovne škole Buševec je za tu priliku napisao pjesmicu:

Tridesetčetiri crvenih cvjetova
Rasulo se širom zemlje naše,
Tridesetčetiri krvavih ruža
Zakitilo je selo naše.

Vi drugovi, dragi borci,
Što ste širom zemlje pali,
Za slobodu, za nas mlade,
Svoj ste život darovali.

Mnoge majke, mnoga djeca,
Čekale su na vas dugo,
Uplakana tmurna lica,
Plakale su dugo, dugo.

I spomenik ovaj
Što ponosno stoji
Pričat će mladima:
Pali su... kao heroji.

Imena na ploči
Mirno sada stoje
Pali su u cvijetu
Mladosti svoje.

Život teče dalje
K'o nemirna Sava
Al' oni žive u sjećanju
I nema im bude vječna slava.

U WWII(NOB) je palo 28 stanovnika sela Buševec, Novo selo i Ogulinec a 6 su ih bili žrtve fašističkog terora.

Vozeći se prema Sisku, tj. prema šumi Brezovici naletili smo na još nekoliko spomenika ali je naprosto bio veliki promet na cesti da bi stali i prelazili preko. No napokon smo došli do Siska, gospođa Garmina je rekla kako kroz Sisak prema šumi i stigli smo tamo gdje smo rekli Garmini da je spomenik. Ali spomeniku ni traga, samo nekakav lovački dom i uređeno okupljlište i roštiljalište Sisčana [kasnije saznah da to nije za Siščane nego je to privatni posjed Đure Brodarca i da tamo svoju svitu poziva, a i generale.]. Htjeli smo ući unutra pitati gdje bi bio spomen park ali dva psa koja su bila na ulazu nisu odavala želju da nas puste samo tako. Sjetili smo se da smo koji kilometar prije vidjeli neku malu sitnu smeđu tablu sa sitno nacrtanim spomenikom i nekim tekstom, neki Vlado Janić - Capo. Tko je taj pobogu mislili smo tada. Uglavnom našli smo spomen područje.
Vlado Janić - Capo, po kojem je lokalitet dobio ime je bio narodni heroj koji je u toj šumi osnovao prvu partizansku brigadu. Za vrijeme rata je obnašao dužnost komesara brigade, divizije i korpusa a nakon NOB-a je bio zastupnik u parlamentu SFRJ. Katica Kušec, koja je tada imala 19 i pol godina se prisjeća kako je prva partizanska brigada oformljena u Žabnu, zapadno od Siska dok je u Brezovici bila grupa na čelu s Franjom Kneblom. Kako je Brezovica bila veća šuma odakle su svi te nesretne 1941. godine krenuli u obranu Banije tako je i odabran ovaj lokalitet.

Spomenik je nažalost u derutnom stanju. Skulpturu partizana su izgleda spremili u dvorište nekog muzeja i ovdje stavili kopiju od pur-pjene koju idijoti s vremena na vrijeme zapale. Tako jedan od boraca nema ruku, drugom su zapaljeni prsti ... Izgleda da cijelo područje služi Sisčanima kao fukodrom jer ima jako puno vlažnih maramica okolo.

Dalje je na repertoaru bila Petrinja i nekoliko vojnih izložaka ispred vojarne Predrag Matanović, ali smo prolazeći kroz Sisak zastali uz još jedan spomenik NOB-a, u parku dr. Franje Tuđmana. Čini mi se da je to spomenik Nadi Dimić, curi koja se pridružila prvom partizanskom odredu te dočekala smrt od NDH-ovaca u logoru Stara Gradiška sa nepunih 18 godina.

Na istom tom području je postavljen i spomenik palim braniteljim u Domovinskom ratu s područja Siska.

Nakon toga smo uspjeli doći do Petrinje bez dodatnih stajanja. Gospođa Garmina nas je uputila kako doći do vojarne. Usput smo vidjeli skretanje prema spomen-obilježju masovne grobnice ali to ćemo posjetiti nakon vojarne. U Petrinji je danas smještena 1. mehanizirana bojna "Tigrovi" i 2. mehanizirana bojna "Gromovi" Gardijske motorizirane brigade koja je preustrojem nastala iz nekadašnjih 1., 2. te 4. gardijskih brigada. Ispred vojarne je veliko parkiralište za aktivne vojnike koji tu rade, te je za doček smješteno lako oklopno vozilo M8 Greyhound. Iza parkirališta, a ispred ulaza u samu vojarnu su smještena još 4 vojno neaktivna vozila. Redom su to M-47 Patton, M4 Sherman, M-18 Hellcat i neki protuavionac, čini mi se M3A1. Razlog zašto mi se čini a nije provjereno leži u tome da dok smo slikali Pattona, došao je čuvar i zamolio nas da napustimo područje vojarne jer je ona aktivna. Nakon razgovora s njim da ne slikamo vojne tajne nego javno izložene primjerke nije bio popustljiv te smo se morali vratiti do auta. Uspjeli smo slikati M8 i M-47 dok sam ostale objekte slikao u Turnju, u muzeju Domovinskog rata nekad prije.

Vratili smo se do ploče gdje smo vidjeli da je spomen-ploča masovnoj grobnici. O samom spomeniku se ne može naći ništa po Internetu, tako da su jedine informacije samo ono što piše na spomen ploči: "U spomen na 22 Hrvatska branitelja i civila pogubljena u rujnu 1991. u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku."

Sljedeće na repertoaru je bio splet izvora uz cestu od Petrinje prema Glini koje je izgradilo Ministartsvo narodnog zdravlja 1926. godine, oko sela Župić. Prvo smo naišli na izvor Bijele stijene, koji je u samom selu Župić. S druge strane ceste je spomenik Josipu Jelačiću koji je dao izgraditi cestu Petrinja - Glina. Njegov otac je bio oženjen Petrinjkom a J.J. je službovao jedno vrijeme u Petrinji i bio zapovjednik prve Banske pukovnije. Uz cestu koju je dao izgraditi dao je postaviti jabuke koje su cik cak slijedile cestu u pravilnom razmaku. Prilikom prolaska Tita ovim krajem, službe "sigurnosti" su zaključile da bi jabuke mogle biti bitan faktor u opstrukciji sigurnosti predsjednika te su izvađene.

Gornja dva objekta smo zatekli tamo, nismo ih mapirali gledajući slike sa Panoramio. Jedino što smo iz tog kraja mapirali je sljedeći izvor. Inače u tom kraju ima jako puno izvora čiste, mekane vode. Puno ljudi dolazi sa kanisterima i plastičnim bocama i puni vodu tamo. Izvor Bijele stijene tvori potok koji se ulijeva u riječicu Utinju dok izvor koji smo mapirali se nalazi malo dalje od Župića, podno brda i kote Borovik i čini potok koji se ulijeva u riječicu Šanju.

Iduće selo do kojeg se dolazi je Gora. Gora je davno prije bila templarsko središte. U ranom 13. stoljeću su tu izgradili romaničko-gotičku crkvu koja je među najstarijim crkvama zagrebačke nadbiskupije. Crkva je u jesen 1991. godine zapaljena a godinu poslije i minirana. Danas su tamo ostaci te građevine koji se obnavljaju novcem Ministarstva kulture.

Sljedeći dalje cestu prema Glini i dalje, na području sela Gornji Viduševac se nalazi T-34 zajedno s Hrvatskom zastavom, koji je postavljen na 6. obljetnicu akcije Oluja. Na tom području se predao 21. Kordunski korpus SVK.

Nakon toga smo nastavili do podrčuja sela Donja Čemernica gdje smo gledajući slike s Panoramio naišli na spomenik Zvijezda. Pokušao sam naći bilo šta o njoj ali valjda na cijelom Internetu nema ništa o njoj. Vidi se da je s nje skinuta ploča. Očito je da je skinuta tokom ili neposredno nakon rata jer je danas postao običaj da policija prijavi nepoznatog počinitelja te se takve prijave lako mogu naći na stranicama MUP-a ili nekih od novina.

S tog lokaliteta se jako dobro vidi spomenik NOB-u na Petrovoj Gori, gdje je bila partizanska bolnica koju neprijatelj nikad nije otkrio, a gdje se u blizini krije i grob kralja Petra. Tu se nalazi i radio-relejni čvor Magarčevac koji se koristio u JNA a danas to zdanje sa nekoliko podzemnih etaža stoji napušteno i pogodno je ljudima sklonim avanturi da ga istražuju. Možda nekih 10km cestom ali plan nam je bio preambiciozan da bi i ovo utrpali pa smo to odlučili posjetiti neki drugi put.

Vraćali smo se natrag prema Glini i odlučili skrenuti u Topusko gdje se nalazi jedan od mnogobrojnih spomenika partizanima. Osim tog spomenika, Topusko je poznato kao mjesto gdje se održavalo 3. zasjedanje ZAVNOH-a, gdje se između ostalog donio privremeni ustav Republike Hrvatske. Akademik Ivan Supek piše tako: "Na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a utvrđuju se u privremenom ustavu buduće Republike Hrvatske temeljna demokratska načela slobode mišljenja i vjere, prava stranačkog okupljanja, prava na privatno vlasništvo i poduzetništvo te nacionalna ravnopravnost, no jugoslavenski boljševički stožer to osuđuje kao pad u buržoaski liberalizam". U parku u centru Topuskog je ostao glavni ulaz Cistercitske crkve koju je 1205. godine dao izgraditi kralj Andrija II pod imenom Blažene Djevice Marije. Povijest piše da su crkvu razorili Turci tako što su s brda pucali topovima. Do tada zvano Toplica, mjesto u narodu mijenja ime u Topusko kako je i danas poznato.

Nakon što smo obišli i vidjeli sve što smo mapirali u banijskom kraju krenuli smo put Bihaća gdje smo rekli probati janjetinu ili ćevape uz Unu, pa ako šta zateknemo uz cestu poslikat ćemo, nije problem :D
Iz Topuskog smo se vratili u Glinu gdje smo državnom cestom D6 spuštali lagano prema Dvoru na Uni pa ćemo slikati ako na šta naiđemo. Vozimo se jedno vrijeme i dolazimo u selo Donji Klasnić. Raspravljamo kako se zove nogometaš Klasnić jer ne pratimo nogomet, nailazi veliki lijevi zavoj a ono iza zavoja neki spomenik. Stoj! Aparate na gotovs.

Radi se također o NOB spomeniku (mislim, ovo je već ne znam koji po redu spomenik NOB-a u ovom tekstu. Tamo doslovce da u šumi zagrabite grabljama naći ćete nešto iz NOB-a, ipak je to bio kraj gdje se puno borbi odvijalo). Selo je bilo pretežno srpsko pa je i sam spomenik cijeli na ćirilici.

Dalje put nastavljamo zavojitom D6 prepunom rupa do sela Gvozdansko gdje je nekad bila smještena starohrvatska utvrda koju su podignuli Zrinski. Utvrda je bila bedem čuvanja krćanstva spram nadolazećih Turaka i Vlaha. Priča kaže da je utvrdu 1578. godine, nakon 5. pohoda , uspio opkoliti Ferhat-paša. 300 vojnika i seljaka je odoljevalo Turcima sve dok jedne hladne noći, kad su i konji ugibali od hladnoće a drveće pucalo pod težinom snijega i leda, i posljednja vatra u utvrdi nije utihnula. To je vidno uzbunilo Ferhat-pašu koji je svu vosjku stavio u stanje pripravnosti. Ujutro su provalili vrata utvrde i vidjeli su smrznute pripadnike utvrde Zrinski. Ferhat-paša kao vojnik što cijeni vojnika pozvao je katoličkog svećenika da se pokopaju mrtvi branitelji uz sve počasti. Malobrojni preostali živalj je bio oslobođen velikih daća koje su morali plaćati ostali krajevi. Plaćano je jedino 400 dukata godišnje za obranu.

U istom selu, podno brda gdje je smještena utvrda su se vodile borbe i u NOB-u i u DR-u. S jedne strane stoji velika tabla o ubijenim Hrvatima u NOB-u (izgleda da je Gvozdansko uvijek bilo većinsko hrvatsko selo) a s druge strane spomen-ploča obitelji koju su zaklali i bacili u zapaljenu kuću.

Došli smo do Dvora, prešli granicu u Novi grad te dolinom Une (koja je nešto prelijepo) jezdili ka Bihaću. Negdje oko Blatne smo vidjeli još jedan spomenik NOB-a o kojem opet nigdje ništa ne piše pa ću samo staviti sliku.

Kako sam već napisao, vožnja kroz kanjon Une je nešto predivno što se treba baš u proljeće ili ljeto isprobati jer je doživljaj takav da ostaje u sjećanju dugo dugo dugo. Na jednom dijelu kanjona rijeke Une prelazi željeznički most s kojeg puca predivan pogled na rijeku.

Napokon dolazimo do Bihaća, nakon nekih sat i pol drndanja po M-14 kroz Bosnu i Hercegovinu. Sam centar je jako lijepo uređen sa hrpom spomenika iz različitih dijelova povijesti, kao i sakralnih objekata. Opet nam je zapeo NOB spomenik. Postavljen je 1960 godine na bedemima starog grada povodom obilježavanja 600. obljetnice grada Bihaća.

Odlučili smo ovdje negdje sjesti na ćevape i njihovo domaće pivo, prije nego se uputimo na istraživanje ex-vojnog objekta o kojem će biti riječ u idućem nastavku. Još u Zagrebu smo upućeni na restoran Čardak ako hoćemo jesti ćevape. Pitali smo lokalni puk gdje je i nakon 5 minuta zasjeli uz šetnicu uz Unu (opet da napomenem koja je predivna i stvarno ju se može slikati danima i danima a da ne dosadi) i namjerili se na pivo (doduše samo malo su imali) i 10-ku s kajmakom. Račun 16 BAM. Skoro džabe.

Ćevapi su imali svinjetine u sebi ali uopće o tome nismo razmišljali nego kako što prije doći do idućeg odredišta. Već je bilo 18:00h i morali smo se požuriti kako bi još za dana stigli do mjesta na koje smo se namjerili. Prolazimo preko glavnog trga ...

... dolazimo do auta, palimo pilu i ubacujemo u brzinu prema GP Izačić ...

NASTAVAK

Tehnički muzej Zagreb

2011-03-09T13:54:00.002+01:00

Već neko vrijeme namjeravam otići u Tehnički muzej ovdje u Zagrebu da vidim, zapravo da se prisjetim kako izgleda, nakon što sam pohodio takav muzej u Beču i nakon što su mi prijatelji pokazali kako izgleda Tehnički muzej u Berlinu i u Münchenu. Bio sam prije 16, možda 17 godina u njemu i onako kroz maglu sam se sjećao izgleda i primjeraka unutra pa sam htio ponoviti gradivo. Znam da Tehnički muzej u Zagrebu nije po veličini niti blizu onome u Beču ili Berlinu, da je smješten na mjestu gdje je bila bivša konjušara i upravna zgrada prvog tramvaja u Zagrebu ali ipak ga je vrijedno vidjeti. A i takav tip muzeja mi se najviše sviđa.
Cijena je 15kn + dodatnih 15kn za posjet planetarijumu i dodatnim povremenim izložbama i znanstvenim predavanjima. Za razliku od muzeja izvan Hrvatske, studentskog popusta nema. A nije ni skupo da bi se još tražio studentski popust.
Prvo što sam osjetio kad sam ušao unutra je neopisiva hladnoća. To je bilo negdje sredinom veljače, kad su ono bile baš niske temperature. Je bilo hladno vani, tipično za veljaču, ali se unutra kosti smrzavaju. Grijanje ne radi, prostorije su toliko velike da bi se hrpa novaca za grijanje trošilo. Zaposlenici hodaju u debelim zimskim jaknama i naušnjacima :S. Katastrofa za tako jedan divan muzej.
No da se vratim u muzej. Muzej je podijeljen na sljedeće dijelove: poljodjelstvo, promet, energija, astronautika, geologija, vatrogastvo, velikani (u formiranju, ne radi još - u biti radi ali malo poslije o tome) pa evo da malo opišem kako to izgleda u tom muzeju.
I još nešto, tokom radnog vremena muzeja postoje organizirana informativna vodstva u trajanju cca pola sata o sljedećim temama: posjet apijariju (pčelinjaku ali zbog specifičnosti smještaja pčela, otvoreno je samo od travnja do listopada), posjet rudniku, posjet demonstracijskom kabinetu "Nikola Tesla" i posjet planetariju.

1. Vatrogastvo
Kad se uđe u muzej pa se krene onako kako se karte dijele, tj. drugim riječima clockwise od lijeva prema desno, prvo dolazi vatrogastvo. Ovaj prostor je osmišljen kao prikaz napretka vatrogastva od ampera vode pa do suvremene tehnike. Na početku nešto malo ima o kemijskoj reakciji nastajanja i prekidanja vatre a zatim vozila i na slikama uglavnom prikazani specifični uvjeti u kojima može nastati vatra - tuneli, otvoreno more, rudnici ...

2. Transformacija energije
U ovom dijelu su prikazani razni strojevi s kojima su ljudi kroz povijest pokušavali obuzdati energiju i iskoristiti je u svoju korist ili pretvoriti energiju u neki drugi poželjniji oblik. Ovaj dio počinje sa zbirkom predmeta za mehaničku pretvorbu energije (bilo da se radi s čovjekom ili sa životinjom upregnutim strojem). Zatim slijedi upotreba energije vode i vjetra gdje su prikazani neki primjerci pretvorbe takve energije, poput vjetrenjače koje su se proizvodile u raznim krajevima svijeta ili vodenice.
Zatim slijedi dio s parnim strojevima i motorima s unutarnjim izgaranjem - parni strojevi se počinju praviti tamo negdje u 18. stoljeću, kako bi proizvodili veću količinu mehaničke energije uz pouzdan rad jelte. Zatim razvoj parnih strojeva ide ka smanjivanju stroja kako bi takav stroj bio i prijenosni pa tako je najprije izumljen motor s unutarnjim izgaranjem a daljni napredak je u Otto i Diesel motorima, kao i turbinskim i raketnim motorima.
Dok sam tako stajao kod Otto motora (mislim da je na slici 7) pita nas čovjek da li smo zainteresirani za posjet rudniku (to je jedno od organiziranih informativnih vodstava) - hvala, nismo - i upusti se čovjek u priču s nama oko Otto motora, kako je bolji prikaz uređaja na slici 8 jer ga se može i vrtiti da se vidi kako rade cilindri i dođemo do toga da sam ja tu bio prije 16, 17 godina i da se sjećam sportskog Mercedesa iz čini mi se 1928. godine koji je već tada mogao ići 200kmph. Kaže čovjek da taj eksponat još uvijek postoji (odjel Promet) ali da je u očajnom stanju i da obnova i rekonstrukcija košta cca 200.000€. Ajde doći će i taj dio na red.
Tu se još nalazi dio o elektroenergiji, nuklearnoj energiji s naglaskom na NEK i alternativnim izvorima energije - to su sve manje više slike i opisi stvari na slikama tako da mi to nije bilo zanimljivo slikati.

3. Rudarstvo, tehnologija i nafta
Taman nekako dok smo razgledavali prezhodni dio, a kako sam već napisao, zvali su na organizirani posjet rudniku, gdje se između ostaloga vidi sve iz ovog područja, primjer rudarskog kopa, vagoneti za prijevoz rude, gas maska sa filterom za pročišćavanje zraka od CO₂, rudarske kacige, lampe ... ali budući je ostalo malo vremena uz ostale izložbe koje smo htjeli vidjeti, nismo posjetili. Osim toga prikazana je maketa naftne platforme iz Jadranskog mora, a u dvorištu muzeja je prikazana naftna njihalica, slična onima što se mogu vidjeti uz autocestu A3 u okolici Ivanić Grada.
4. Promet
Najveći dio po površini i po broju izloženih primjeraka se nalazi upravo na odjelu promet. To je središnji dio same zgrade. Tu se nalazi dio o kopnenom, pomorskom i zračnom prometu
Čovjek od davnina sve nešto pokušava iskoristiti svijet oko sebe kako bi sebi olakšao, pa tako i u transportu. Od hodanja, preko izuma kotača 3.000 godina prije Krista, preko korištenja ljudske snage u ostvarivanju transporta preko korištenja životinjske - konja, deve, slona, psa, pa preko izuma parnog stroja koji je najviše poslužio u transportu tračnicama do Otto i Diesel motora. U ovaj dio spadaju bicikli, mopedi, automobili, gusjeničari, tramvaji i vlakovi.

Osim kopnenih oblika prijevoza, tu su smješteni i pomorski i zračni prijevoz. Ovdje je manje više sve objašnjavano kroz slike i popratne tekstove, od raznih splavi, čamaca, brodova pogonjenih veslima i jedrenjaka, do upotrebe parnog stroja u premošćivanju vodenih prepreka te daljnjeg razvoja motornih brodova/čamaca do upotrebe nuklearne energije kao pokretačke snage plovila.

U dijelu o zračnom transportu se nastoji prikazati razvoj ove grane od Dedala i Ikara koji nisu znali da Sunce šteti vosku, preko ideja Leonarda da Vincija koji je letenju pristupio na znanstvenoj osnovi i Fausta Vrančića kao tvorca prvog padobrana i razvoja prvih balona s kojima je čovjek prvi puta vinuo u zrak. Razvojem motora sa unutarnjim izgaranjem se zapravo pravo počinje razvijati zrakoplovstvo. Daljnim razvojem klipnih motora, zatim mlaznih i naposljetku i raketnih motora čovjek se vinuo u svemir, ali o tome malo kasnije.

5. Velikani
Taman pri kraju obilaska prometnog dijela uslijedio je poziv na još jedno organizirano vodstvo - demonstracijski kabinet Nikole Tesle. Iako je to organizirano kao predavaonica, ovaj kabinet je osnova budućem odjelu Velikani gdje bi se trebalo govoriti i o Vrančiću, Boškoviću, Mohorovčiću ... osim ovog kabineta, postavljene su i skulpture u dvorištu Tehničkog muzeja, odmah lijevo nakon što prođete kiosk gdje se kupuju karte.
U kabinetu od 260 m2 je kroz slike i popratne tekstove opisan rad Nikole Tesle od rođenja, školovanja i života i rada u SAD, te njegova odlikovanja i medalje. Ovaj kabinet je otvoren i pušten u rad 1976. godine, na 100. obljetnicu rođenja Nikole Tesle. 2006. godine je napravljena rekonstrukcija i izgleda kao što danas izgleda jelte. Osim slika i teksta, ovdje kustos muzeja pokazuje neke od Teslinih ideja te vrši pokuse. U dosta pokusa aktivno sudjeluje i publika, većinom djeca kojima je to i najzanimljivije. Sve se radi oko struje.
Da malo skrenem s teme. Osim što je ovdje bilo najhladnije u cijelom muzeju, jer ipak sjediš tu nekih pola sata i gledaš pokuse pa se počnu sige stvarati na tebi, ispred mene sam vidio jedno poznato lice s tv-a. Radi se o jednom kuharu koji je došao sa svojom djecom, a koji je naučio pričati Hrvatski ali još nema naglasak i stil izgovaranja naših riječi pa često trebam titlove dok on priča. E on je bitan za ove pokuse.
Dakle, izvode se tu neki pokusi. Kustos postavi neku ploču, spoji na žice i stavi najprije jaje unutra. Metalno. I jaje stoji. Zatim stavi neku rešetkastu konstrukciju, malo zavrti i ona se nastavi dalje vrtiti sama. Pita kustos sve nas prisutne šta bi to bilo. Da ih ovdje u muzeju ima na skoro svakom koraku a da ih i ukući imamo barem 10-15 komada, naravno u manjem obliku. Neko se dijete javi i kaže - elektromotor. Bravo, ajde mi sad nabrojite gdje bi se sve mogao naći elektromotor. I počnu djeca - discman, walkman, video player, dvd player, autić na daljinski ... dosta su oni nabrojali stvari, kada kuhar onako poluglasno - mi smo ga iza čuli, ali ga dolje prvi redovi i kustos nisu čuli - izjavi štapni mikser. Mi smo se brate mili počeli susprezati da ne puknemo od smijeha jer bi to bila neugodna situacija. Na kraju smo zaključili da je na djelu bila profesionalna deformacija XD.
Zatim je tu bilo pokusa i sa strujom visokog napona gdje je prikazan rada Faradeyevog kaveza u koju je kustos strpao djecu te bežični prijenos električne energije, što je bio san Nikole Tesle - bežična, besplatna energija svima. Kako je to prije 100 godina bila utopija, tako je i danas - čak bi rekao još i veća utopija. Nije problem proizvesti, problem je što se nebi naplaćivalo

6. Osnove poljodjelstva s Apijarijem
Smješten na gornjem katu muzeja, u ovom odjelu su prikazana razna oruđa za kultiviranje zemlje. Iako je danas velika većina stvari mehanizirana, dosta alata u poljodjelstvu je i dalje za ručnu upotrebu - lopata, motika, grablje ... sva ta oruđa su prikazana zajedno sa slikama kako to izgleda u drugim krajevima svijeta. Osim ručnog oruđa ovdje su prikazani i oruđa za zaprežnu obradu tla - rala i plugovi. Osim ovih eksponata (negdje 60ak) ovdje je napravljen i apijarij - mjesto gdje se može vidjeti povijest uzgoja pčela. Fora je što je taj dio ograđen pleksiglasom tako da posjetitelji mogu vidjeti šta se događa, a pčelama je napravljen usmjeren otvor izvan Muzeja kako bi se same opskrbljivale za svoje potrebe.
Kako sam napisao prije, Apijarij ne radi tokom hladnih mjeseci pa se nije ni imalo šta vidjeti od pčela.
7. Tehnika
Iako to nije zaseban odjel, barem nigdje tako ne piše, svrstao bi sljedeće eksponate u eto novi odjel. Radi se o raznim tehničkim spravama, kojih ima dosta po raznolikosti i dosta po povijesnom slijedu. Tu se mogu vidjeti razne šivaće mašine, zatim stari gramofonski aparati, razni kompjuteri kako su prije izgledali, zatim radio prijemnici i transmiteri ... hrpa toga ali je dosta slabo popraćeno tekstom tako da je posjetitelj ostavljen da sam dokuči šta je šta.

8. Astronautika i planetarij
Svemirska era je započela 04.10.1957. godine kada je lansiran prvi umjetni Zemljin satelit, Sputnik-1. Sputnik-2 je nosio prvo živo biće u svemir, psa Lajku da bi 12.04.1961 Jurij Gagarin bio prvi čovjek koji je obletio Zemlju u kapsuli svemirskog broda Vostok.
Lajka je bila mješanac lutalica sa Moskovskih ulica. Rusi su odlučili raditi sa lutalicama jer su smatrali da su ti psi bolje naučeni na stres, hladnoću i izglađivanje. Lajku su u početku zvali Kudryavka a osim nje su uvježbavana i druga dva psa, tj. kuje - Albina i Mushka. One su testirane u suborbitalnim letovima i u testiranju instrumenata i sustava za održavanje života. Priča kaže da su odabrani samo ženski psi jer su ženke bolje slušale naredbe ali drugi izvor kaže da je to zato jer je bilo puno lakše napraviti spremnik za uriniranje za ženke nego za mužjake. Šta da se mužjaku digne pa ispadne iz spremnika i zapiša sve okolo :D.
Kako Hrvatska nije poznata po svom svemirskom programu jer ga nema, nije ga imala ni Jugoslavija (iako je Tito to htio kao gospodar 3. svijeta), ovdje su izložene makete modula i raketa koje su doprinjele razvoju puta u svemir i njegovom boljem upoznavanju.

Osim ovih modela, središnji dio čini planetarij, koji simulira nebo iznad Zagreba. U 15ak minuta govora kustos objašnjava gdje se sad nalazi veliki i mali medvjed, zvijezda sjevernjača, Venera ili zvijezda Danica, Sirius ... dosta zviježđa i pojedinih zvijezda koje su još i stari Grci proučavali. Unutra se pogase svjetla kako ne bi smetala ugođaju te se prikazuju zvijezde kao točkice različite veličine i različitog intenziteta na gornoj polukugli koja predstavlja nebeski svod. Na najširem horizontalnom dijelu kugle prikazana je panorama grada kako ga se vidi iz te točke gdje je smješten planetarij. Uspio sam pronaći katedralu, ipak je to najvišlja građevina u Zagrebu i nekolko drugih crkvi, ali me zbunjivala velika količina dimnjaka i nikako nisam mogao shvatiti koje bi to građevine bile predstavljene. Na kraju je kustos rekao da je to prikaz grada od prije 42 godine čini mi se, kad je i napravljen planetarij. Mnogo je tvornica od tada srušeno.

Na kraju jedan mali osvrt na sam Muzej - svaka čast zaposlenicima muzeja koji nastoje prikazati što više eksponata na ograničenom prostoru te kroz svoja vodstva pokazati svijet tehnike posjetiteljima te što posjetitelj nije prepušten sam sebi da luta od eksponata do eksponata i tako stvara sliku tehnike, nego u nekim dijelovima posjetitelj postaje dio pokusa, što je puno bolje za muzej nego tipičnog "NE DIRATI". Pohvalno je i što muzejski tramvaj M-24 iz 1924. godine i prikolica koju je konstruirao Dragutin Mandl svaku nedjelju (u pravilu, može se dogoditi da se popravlja pruga pa tada jelte ne može) vozi s Ljubljanice, preko Tehničkog muzeja, do Maksimira gdje se okreće i vraća do Tratinske ulice kao krajnjeg odredišta za putnike (tramvaj prazan produžuje dalje na remizu) ili što se s Tehničkim muzejom može dogovoriti posjet nuklearnoj elektrani Krško.
Ono što je zaista žalosno, ne samo u ovom muzeju nego u dosta naših muzeja je krajnja nebriga grada i/ili države prema kulturnoj baštini. Nije mi jasno da se muzej ne može grijati jer to puno košta. Nije mi jasno kako recimo Hrvatski željeznički muzej ima otvorenu postavu kod Plivine zgrade u ulici grada Vukovara koja je prepuštena vremenskim (ne)prilikama. Idealno bi bilo spojiti ta dva muzeja u jedan sa novom reprezentativnom građevinom (ne treba biti novogradnja, samo treba biti veće površine gdje bi to sve moglo stati). Nije mi jasno zašto WC u MSU nemaju ugodan miris jer nema novaca za čistačicama a cijelo južno i zapadno pročelje svojim led displeyem troši struje kao osrednje selo.
Al' ... potrošili smo novce na "pametnije" stvari od muzeja, oni će morati pričekati to nekakvo svjetlo na kraju tunela...

Razgledavanje Graza

2011-01-10T00:37:00.004+01:00

Iz Zagreba svaki utorak, srijedu, četvrtak, petak i subotu voze autobusi nekoliko agencija za Graz. Obilazi se shopping centar Seiersberg, shopping centar West i centar grada. Autobus dva puta kupi ljude sa tih lokacija pa možete otići najprije u Seiersberg pa onda u centar ili cijeli dan jednostavno biti u Seiersbergu pa od tamo odmah natrag.

Išao sam prije dvije godine tamo u subotu, kad između ostalog ide valjda pola Zagreba. Iz naše tadašnje agencije je išlo 11 autobusa i u Seiersbergu, gdje smo išli je bila totalna gužva napaćenih Hrvata koji bjesomučno traže sve što je na popustu, nebitno da li im treba ili ne. Ove godine sam odlučio ići tokom radnog tjedna kad ide puno manje ljudi a isto tako odmah nakon nove godine, kad su kod njih veliki popusti. I to pravi popusti. Ne ko u Hrvatskoj kad noć prije dignu cijenu za 100kn i onda ujutro prekriže tu cijenu i spuste za 100kn :D

Bus nas ostavi (one koji žele ići u Seiersberg) u 8:40 pred centrom i ode dalje razvoziti ljude do shopping centra West i do centra. Prvi puta dolazi oko 12:20 i tad se može u drugi shopping centar ili u centar Graza. Ili ostati do 16:00 kad kupi zadnje ljude i vraća se prema Zagrebu. Ja nisam toliki šopingholičar da bi mogao ostati do 16:00 u tom centru (iako je to tako veliko da bi šopingholičarima bilo i malo vremena :-) ). Čak štoviše zadnjih sat vremena sam sjedio u birtzu i ispijao pivo tamo da prođe vrijeme. Pa smo, ekipa, otišli do centra Graza. Ja sam upoznao centar i prije pa sam njih prošetao malo i objasnio gdje je šta.

Nema se tu u gradu puno vremena da se obiđu muzeji ili crkve, kao ni dvorac Eggenberg na zapadu grada, ali se barem može proći kroz Gospodsku ulice (Herrengase) preko Glavnog trga (Hauptplatz) do brda Schloßberg. Eto taj dio ću malo opisati kroz slike.

Za početak, zanimljive stare, ukrašene, fasade koje se mogu zamjetiti u Herrengase. Graz je, kao i Beč, podijeljen u kvartove (Bezirk). Herrengasse i cijeli dio u centru je u 1. Bezirku koji se zove Innerestadt i ima tamo jako puno stvari za vidjeti ali kad nemaš vremena onda ti to ostane za drugi put. No, da ne dužim.

Autobus vas ostavi na Opernringu, nasuprot samoj operi. Zgradu Opere nisam slikao jer nije ništa posebno, ali zato bode za oči željezni spomenik koji je kraj zgrade postavljen. Kao da je rađeno u nekoj zemlji istočnog bloka, ne u Grazu.

Nadalje prema Schloßbergu se s desne strane Herrengasse nalazi katolička župna crkva Katolische Kirhce Graz - Stadtpfarre zum Hl. Blut. Izgrađena u gotici na prijelazu između 15. i 16. stoljeća od strane Dominikanskog reda u vrijeme vladavine cara Friedricha III.

Svi vitraji u crkvi su naravno bili uništeni tokom drugog svj. rata te se to mukotrpno obnavljalo.
Nadalje je tu Grazer Landhaus. Zgrada u kojoj je smješten pokrajinski parlament. Izgrađena je u Lombardskom stilu i spada pod najvažnije primjerke renesansne arhitekture u Austriji. Osmislio ju je talijanski arhitekt Domenico dell'Allio između 1557. i 1565. godine. Sliku unutrašnje strane nažalost nemam, ali ima zato na wikipediji.

Nadalje je tu muzej, Landeszeughaus, najveći vojni muzej sa 32000 izložaka no nažalost ne radi ... zapravo radi ali se može ući samo kao grupa a i nismo imali vremena jelte. Drugi put.
Dolazi se lagano i do samog trga na kojem je smještena gradska vjećnica ili Rathaus. Izgrađena je krajem 19. stoljeća. U dvorištu se nalazi kafić a zanimljivo je što se tu održavaju i vjenčanja. S jednom malom naznakom - snimaju se i streamaju odmah na web. Tako da vaše vjenčanje može gledat i rođak iz Petropavlovska ili baba iz Lime ;-).

Ispred vijećnice je spomenik nadvojvode Ivana (Johannes) austrijskog, tj. fontana. Na četiri strane fontane su kipovi žena, koje predstavljaju četiri rijeke - Mura, Drava, Enns i Sannu, rijeke koje prolaze kroz povijesne granice Štajerske.

Nadalje se dođe do samog Schloßberga. To je brdo praktički unutar samoga Graza na kojem je izgrađena tvrđava još valjda od rimskih vremena s koje je pucao pogled okolo. Do gore se možete popeti liftom koji je izbušen unutar brda, stepenicama ili žičarom s kojom ja nikad nisam išao a nalazi se nešto sjevernije.
Uz slike ću malo opisati šta je šta, bit će puno bolje.

A sa schloßberga puca predivan pogled na grad, na sve strane ovisno s kojeg vidikovca gledate. Meni je najljepši dio prema jugu i zapadu.

I to je to što smo imali na brzinu pogledati u Grazu.

Otišli smo još ručati u fini restoran, da ga nahvalim, Krebskeller (iliti rakov podrum), na desnoj strani odmah kad se s Glavnog trga krene prema uličici gdje je ulaz u Schloßberg. Preporučujem uzeti Rindsgulasch mit serviettenknödel (juneći gulaš sa knedlama) i Gösser Zwickel. Ove knedle su nešto odlično - to je sredina kruha stisnuta i onda valjda parena ili tako nešto. A ovaj Gösser je zapravo pivo koje se čuva isključivo u podrumu (Zwickelbier ili Kellerbier ili Zoigl) i ne fermentira se niti ne pročišćava pa je mutno.

A da ne bude sve lijepo, potrudio se jedan svirač koji je pokazao da i tamo ima nezaposlenosti.

Slijedilo je vraćanje prema autobusu, kupljenje ostalih putnika i povratak kući. Prije granicesvi skreću u Vogau gdje se nalazi jedan market koji drži bosanac. Ajde to je prije bila fora tamo stati da se potroše zadnji šilinzi ili euri, ali sad je i Slovenija u eurozoni, mi ćemo biti uskoro, tako da mi taj običaj malo bezveze. A i bosanac je skužio da se može dobro zaraditi pa je dobro digao cijene. Ja sam recimo kupio 500g turske kave za 3.89€ u Merkuru, a tamo je bila 5 i nešto, možda čak i više od 6€.
A evo šta ima kod bosanca ...

I tako je završio još jedan posjet Grazu. Bilo je malo vremena al' je bilo lijepo. Al' idući put definitivno idem na cijelodnevno istraživanje grada a ne u šoping.
;-)

Kulinarska nedjelja

2010-12-05T19:28:00.001+01:00

Šta vam sve treba za napraviti kulinarske zafrkancije u nedjelju?

Najprije treba stol gdje će to sve stati ...

... zatim treba piće dobrodošlice, odaberite si bilo koje ...

... prije nego što jelo dođe na stol ...

... i krenete ga jesti

Marinirani fileti štuke zajedno sa kuhanim tikvicama i patliđanima. To se stavio red tikvica, red patliđana, i sve zapunjeno paradajz umakom i malo vrhnja i tako se oko sat vremena kuhalo.

I na kraju pannacotta ... mmmmmmmmmmm.

Pa nek vam rastu zazubice :P

Turanj sam htio vidjet opet

2010-11-28T01:35:00.003+01:00

Prije 10ak dana opet sam bio u Turnju, vidjeti napokon taj novi eksponat i opet malo prošvrljati okolo da vidim dobre stare eksponate :-).

Od kad sam bio zadnji put u Turnju, 2 ili 3 prijatelja me zvalo na mobitel da su vidjeli Mig koji je "naboden" na šipku i izgleda kao da leti (ako se ne gleda u šipku). Jest da je Karlovac, tj. Turanj udaljen od Zagreba cca 60km, nije da idem tamo svako malo pa da vidim. Al' eto, dogodilo se, nakon 15 mjeseci :-) da odem vidjeti novi eksponat.

Novi Mig u muzeju domovinskog rata u Turnju izgleda odlično. Da ne kažem odličnoooooo!. Oko njega sam se muvao cijelo vrijeme.

Za razliku od starog Mig-a, ovaj nije uzletio sa Željave, niti sa Udbine, Banja Luke, ... Ovaj je kupljen sa još hrpom drugih aviona iz Ukrajine. Imao je broj 126 u seriji Hrvatskog Ratnog Zrakoplovstva (HRZ). Povijest mu je do 2. svibnja 1995, ista kao i većini Mig-ova. Uzleti sa Plesa, naciljaj, baci bombu, i vrati se natrag. A u tom svibnju, kad je poznati Bljesak nastupio, poletio je taj dotični 126 kao wing fighter ("krilni borac", ahahahahhaha ... u biti, nema baš točan prijevod, a i nismo nacija koja je razvijena u vojnoj avijaciji pa da imamo izraz za to. U SAD, odakle dolazi izrazi 'wing fighter', taj pojam označava lovca sa lijeve ili desne strane aviona koji ima misiju. Glavni lovac ima misiju uništiti to i to, wing fighteri ga čuvaju od neprijateljske avijacije. U iznimnim slučajevima i od neprijateljskih zemlja-zrak raketa na način da prave veći toplinski trag i onda odvode raketu dalje od glavnog lovca, mission fightera).

Ode ja daleko. Mig HRZ-126 je letio kao pomoć Mig-u koji je vozio Rudolf Perešin. Napad je bio na području Republike Srpske. Tog dana je raketa zemlja-zrak pogodila avion Rudolfa Perešina te se dotični katapultirao na jako maloj visini, on je ateriro [da li živ, dali mrtav, iskočio je sa 150m visine] na području Republike Srpske a avion je pao na područje Stare Gradiške koja je do tada već bila oslobođena i završio u raljama neprijateljske armije. Pilot Mig-a 126 je bio pogođen šrapnelima navodeće rakete i on se uspio održati u zraku te se vratio na Pleso. U bazi su zaključili da se dotični pilot vratio samo voljom nebesa jer je avion bio pogođen, na nekim mjestima i izbušen ko švicarski sir. Dotični avion je zavšio u ZTZ, zavodu o kojem sam pisao nedavno. Tamo je između ostalim Mig-ovima čuvan i ovaj, koji je zahvaljujući zamolbi vlasnika muzeja došao u Turanj i gdje je postavljen na nosač.

Ostali eksponati su manje više svi tamo ... osim ...

TAM 110-S, nekadašnjeg sanitetskog vozila koje je trebalo služiti sa info službu. Danas tog vozila nema tamo.

Na mjestu gdje je slikano to vozilo prije (a ta lokacija se vidi na ovoj slici) danas stoji tabla navijača Dinama.

Ostali eksponati su još uvijek tamo. Ali ... nedostaje im metala. Kakvi su bili prije 15 mjeseci i kakvi su sad, vidi se da su ordinirali prodavači metala i taj muzej neće tamo ostati samo incijativom vlasnika.

Na T-55 fali dijelova od prošlog puta. Neki su dodatno zavareni. Na Sv. Juraju isto tako. Najviše se vidi na Mig 17130 koliko fali dijelova. Usporediti ovu sliku sa ovom.

T-55, Sherman, amfibijska skela ... što se takav muzej ne zaštiti od propadanja, meni nije jasno. Pokušajte vi zaključiti.

Čorba s lećom

2010-10-02T19:35:00.001+02:00

Prošlo eto pa skoro 2 mjeseca kako sam bio u Turskoj i baš mi danas padne na pamet kako im je ona čorba s lećom bila dobra pa sam ju odlučio za napraviti. Od sastojaka u kuhinji je nedostajalo leće i kumina. Neka ima trgovina dolje.

Oprostite na mutnoj slici, ruke su mi drhtale :-)

Uglavnom, sastojci su sljedeći:
Leća, 1 glavica luka, 1-2 režnja češnjaka, maslac ili maslinovo ulje, šalica tople vode (zbog leće mora biti topla), 2 šalice pileće juhe (da, turci svuda guraju pile :)), pasirani paradajz (ili u tubi ako takav imate), žlica kumina, paprika, sol, papar i origano.

Izrezani luk izdinstati, dodati mu češnjak i njega dinstati dok se ne bude osjetio miris češnjaka. Zatim na to dodati vodu i leće. E sad, koliko leće? Ja sam čito po receptu gdje kaže šalica leće ... tako sam i napravio pa mi je ispalo jaaaako gusto. Tako da ili manje leće ili puno više vodenih sastojaka. Ovo je recept za 4 porcije tako da procijenite. To se kuha 5-10 min u poluzatvorenom loncu. S vremena na vrijeme pogledajte jer leća upija vodu pa da ne upije svu. Zatim se dodaju svi ostali sastojci: pileća juha i začini. Osim origana. Tako se kuha još 10ak minuta. Pred kraj dodati još 2 žlice origana i to je to. Servirati toplo. I da. Mi smo dobili limun uz takvu čorbu pa blesavi eto ne znamo za čeg je i nacijedili ga u čorbu. To se zapravo i radi tako :-). Tako nabavite i limun, čorba je puno ukusnija s njime.

I to je to ... sad idite jesti :D
A za poslije napravite neki kebab ili pilaf hehehehe ...

Avijacija oko Zagreba

2010-09-12T20:33:00.004+02:00

Jučer sam se odlučio provozati biciklom do Velike Gorice i usput proći i obići mjesta za koje malo tko zna i/ili ih ne registrira uopće. Riječ je o drugoj asfaliranoj pisti u Zagreb i o radaru nedaleko piste. Htio sam obići i jedan Mig, ali o tome malo poslije.

Malo ljudi zna da u Velikoj Gorici zapravo postoje dvije asfaltirane piste. Jedna je naravno ZL Pleso. Druga je pista koja je možda poznata po održavanju 402 street race utrka u Zagrebu i nalazi se na izlazu iz Velike Gorice prema Sisku.

Gornja pista je Pleso, kraj Plesa je vojna baza, niže od vojne baze je Zrakoplovno-tehnički centar Velika Gorica, nekad poznat kao ZTZ Velika Gorica, a prije rata i kao ZTZ Zmaj Velika Gorica. Crno su nove ceste napravljene oko Velike Gorice. Na mjestu gdje su zeleno-plave linije su ograde. Kada vrše remont letjelica HRZ-a ih otvore i preko ceste prevoze letjelice.

Nedavno su prešli iz vojnog u državno vlasništvo pa sad mogu ugovarati poslove i s drugim operaterima iz regije, kao i privatnicima. Bilo bi fora vidjeti kako slijeće MIG-21 na tu pistu :-)

Dalje mi je na repertoaru bio radar koji je nešto južnije od ZTZ piste.

Riječ je o primarnom (velikom) i sekundarnom (malom, na vrhu) radaru za potrebe zračne luke Pleso. Dok sam išao cestom do radara, svako malo sam stao, pogledao jer nekoga ima i slikao. Nisam se usudio ići skroz do tamo. Cesta izgleda kao da na njoj nisu ništa radili od kad je izgrađena. Svako malo sam očekivao kako će izaći fićo i stojadin narodne milicije i da ću morati da bježim.

Davno sam na nekom bosanskom forumu čitao kako su ljudi čuli krive stihove iz pojedinih pjesama. Jedan biser se javio kako je on pjesmu od Divljih jagoda, jedina moja, u kojoj idu stihovi: djevojko u sutonu tihom, pokraj rijeke što koračaš, on čuo ovako: djevojko u sukobu s Titom, pokraj rijeke što povraćaš. Eto, tko se zamjerio Titu, toliko se sjeb'o da je povraćao od muke. E tako sam ja mislio da će biti meni ako izađe narodna milicija iz tog radara a ja počnem bježati.

Tamo gore negdje sam spomenuo da sam htio obići MIG-21, koji su postavili na ulazu u Vojnu bazu Pleso. Ideja mi je bila da ako ne budem mogao proći tom pistom (ipak su tamo vojni zrakoplovi), da krenem gore prema sjeveru do ulaska u vojnu bazu. Ispostavilo se eto da se može proći. Ljudi čak hodaju i voze biciklo po pisti. Jedan je imao reket za badminton bez mreže i pravio se da igra. Tko je tu lud, pojma neam. Nego, prije nekad sam vidio tog MIG-a kad sam slučajno prolazio po mraku tamo pa sam stao sa frendom da ga uslikam, tako da ipak imam sliku tog MIG-a o kojem pričam. Inače, takva su 3 MIG-a po Hrvatskoj. Jedan je postavljen u muzeju Domovinskog rata u Turnju, mjesec dana nakon što sam bio tamo. Drugi je postavljen tu pred vojnom bazom na Plesu. Treći je postavljen u rodnom gradu Rudolfa Perešina, u Stubici.

I tako, uz lagani zalazak sunca i izlazak mjeseca, stavljam u 18 i dajem petama vjetra

Istanbule, Istanbule, ubio te vlak

2010-08-25T23:49:00.001+02:00

Zadnji dan bivanja u Stambolu smo dogovorili lagano okolo po gradu i slikavanje gluposti. S tim da ... kad se dignemo idemo na čaj u azijski dio i na Taksimu, tj. na Istiklal strasse, večeramo.

Pa kako nije bilo eto kulturnih znamenitosti (osim kršćanske crkve) do puta natrag, stavit ću samo slike pa uz njih sitne opise. Kad krenemo natrag, e onda počinje rokenroll pravi.

E kad smo obavili zadnje lutanje ove godine (maaaaah, bolje reći tog puta, tko zna oće me guz'ca opet odvuć tamo ove godine, s njom se nikad ne zna), taktički smo bili na Istiklal strasse i krenuli smo u povampireno traženje gdje jesti, hehe. Našli smo mjesto slično kao dan prije, menza stil. Taman smo došli 10min prije nego što zađe sunce pa i muslimani mogu jesti. Drug Jimbo i ja naručimo jednu stvar. Konobar nam stavi na tanjur i ode. Pa kudš sad, nismo mi gotovi. Alo, alo, kelnebaru? Yes? This one please. Times two. Stavi i ode. Pa čekaj jebemu sve, oš stavljat hranu il ćeš se pravit blesav? Yes? E sad smo skontali, pa smo mu odmah rekli to to to to i to. Daaaaa, puno toga je bilo. Još je meni taman bilo mjesto na tacni za grah koji se zove "cow bean" al rekoh neću. Dođem na blagajnu i platim 8€. Ah ti sveca, toliko sam platio onaj sladoled koji sam probao na Sultanahmetu. Sjednemo mi i kažem ja Jimbi kako sam još taman na ovaj dio (pokazujem prstom) tacne stavit i onaj kravlji grah al ipak nisam, kad se on odvali smijati. Zaključili smo da je on imao istu ideju ali eto i on je odustao od tog podhvata :-)

Jooooj, evo sad gledam u sliku i teško mi dalje pisati. Ali, ali, ali. Fali nešto. A šta fali jebemu, najeli smo se. Pa nismo se napili. Sjetili se jednog dobrog birtza, blizu Kurabiye sokaka gdje smo večer prije popili pivo i krenuli tamo da upotpunimo Istanbulsku posljednju večeru ove godine (maaaaah, bolje reći tog puta, tko zna oće me guz'ca opet odvuć tamo ove godine, s njom se nikad ne zna). Sjednemo i dobijemo cijenik. Nismo baš ni imali šta za gledati, uglavnom je to Efes u različitim količinama i ugledamo 0,7L u krigli. Tri prsta tri različite osobe su automatski uperile u to. Konobarica se samo nasmijala i okrenula se prema točioniku.

E sad kad smo sredili sve, bilo je vrijeme da se lagano vratimo do hostela, pokupimo svoje stvari i popričamo zadnju sa našim hoteldžijom. Iako smo trebali još ujutro iznijeti stvari pošto smo toliko i platili, uljudni efendija hoteldžija nam je pustio bez ikakvih pregovora, problema i dodatnih novaca da ostavimo stvari do navečer, pa čak i da se otuširamo prije puta. Hvala mu ovim putem.

I tako je došlo vrijeme za gibati natrag. Počeli su se lagano skupljati autobusi, počeli i turisti. Autobusom je trebalo natrag do Çerkezköya. Kad smo krenuli, taman 22 sata, krenuo pomoćnik vozača donositi plastične čašice i Lipton crni čaj. Ooooopa. Vidi vidi. Em je unutra klimatizirano da je super, em imamo dodatnu uslugu. Samo di je voda (*pokušavamo okolo naći cijev od klime da barem iz nje natočimo :P*)? Kein problem, dolazi isti čoek i toči vruću vodu iz termosice u čaše. E tu se drug Jimo sjetio da bi u trećem prolasku mogao donjeti peciva, a u četvrtom prijenosni kebap pa da svakom malo naguli u pecivo. Jako dobra ideja, ali realizacija loša. Štoviše, realizacije nije bilo.

Stigli mi u taj nesretni Çerkezköy, mi na brzinu uzeli stvari i ukrcali se u turski schlafenwagen. Nismo gledali za gdje je rezervacija ni ništa nego sjeli ko šerifi. Ostavili stvari i izašli. Dolaze neki ljudi unutra a mi kucamo na prozor i pokazujemo "no no". Pravi šerifi. Na kraju kad smo ušli unutra, dolaze neki Emglezi. Excuse me, we have reservations here. Molim? Nemtudom? Na kojem jeziku ovi pričaju? Eto mi se pravili blesavi pred njima jer oni nama hoće oduzeti kušet kupe gdje smo mi sjeli. Eh, pravili se Englezi pred Englezima. Na način da ne znamo engleski :) Došli oni sa turskim kondukterom da on nama objasni šta je na stvari. Jer mi ne razumijemo taj njihov emgleski. I kaže nama turčin "Where are your seat reservations?" - "Here efendija, here". I pokaže on nama da smo mi u bugarskom vagonu, ne turskom i da moramo ići. Ajde brate, nije greda. Samo ovi englezi nas malo čudno gledaju jer prije 2 min nismo znali engleski :-).

U bugarskom vagonu moram priznati da je bilo bolje nego u turskom. Turski je kušet kola. Znači imaš za sjediti dolje, po 3 sjedala sa svake strane, i onda si možeš spustiti gornja dva kreveta (ko u atomskim skloništima) i imaš po 3 kreveta sa svake strane. Bugarski je pravi schlafenwagen. 3 kreveta. Dio za ostaviti ofinger sa košuljom i hlačama. Ogledalo i 220 za brijanje. Ispod stola (ajmo reć kuhinjskog) umivaonik sa toplom i hladnom vodom. Pravi ono odjeljak za dugo putovanje. Samo da je PUUUUNO urednije.

U takvom smo vagonu stigli do Sofije. U Sofiji je došla naredba da moramo presjedati za Beograd. E sad. Mi smo iz ne znam kojeg razloga u Istanbulu tražili rezervaciju samo do Sofije. Iako isto košta do Beograda. Da li zato što turci nemaju pojma šta je Beograd pa smo rekli Sofija, da li zato što nismo razmišljali, da li nešto treće. Vrag će ga znati. Izađemo iz vagona, a ispred nas isti onaj radnik sa željeznice kojeg je drug Jimbo opisao da je htio naplatit informaciju za pivo kad smo stali u Sofiji prema Istanbulu pa je na kraju uzeo pivo dvoguzu. Prijatelji, dođite, treba rezervacija. Ma kakva rezervacija čovječe, presjedamo u vagon sa sjedalima. Da, da. Treba rezervacija. Ma mrš u mp3, odjebi od nas, znamo šta ti hoćeš i da samo tražiš pare. I čovjek ode. A otišli i mi prema rezervacijama, eto valjda zato što smo glupi u stranoj zemlji pa ipak da pitamo. Uglavnom, dok smo mi pitali i ovo i ono, i naravno rezervacije tad nisu radile, taj vlak je dodao i oduzeo neke vagone i krenuo dalje prema Beogradu. Kad smo mi to shvatili (a budale smo, znali smo da je direktna linija, samo izmjena vagona u Sofiji) i poletili prema peronu, vlaka već nije bilo dobrih 10-15 minuta. Da ukratko opišem Bulgarske željeznice.

A ne valja gubit glavu i živce zbog toga. Kad smo već tu, idemo vidjeti velebni glavni trg, nepregledno mnoštvo bulevara koji ga okružuju i pokušati zamisliti kako je to 100 puta veće u Moskvi. Hmmm, da. Evo kroz slike i opis uz njih ću predočiti Sofiju.

Vraćamo se natrag na centralnu garu iliti ga Sofia hbf i imamo još pol sata do vlaka. Pijemo neko Bugarsko pivo koje zanimljivo izgleda.

Boca od 600ml, sa pull off čepom, ne vidi se svaki dan. Inače pivo je dobilo ime po obližnjoj špilji, nedaleko grada Vratsa gdje se pivo i proizvodi. Špilja je nastala od krških formacija i sastoji se od 10 dvorana. Prva dvorana, ona kroz koju se ulazi je dobila ime na Bugarski (pa i na naški brate mili) Ledenika zbog ledenih kristala koji se tamo zadržavaju preko zime i cijelog proljeća.

Kako smo krenuli, odlučili smo ostati budni do bugarsko-srpske granice, do koje ima nekih sat vremena. Kako nam je bio pomalo dosadno, odlučili smo napraviti zabavu u prolazu vagona. Izvadili rakiju, stali na prolaz i svatko tko hoće proći naprijed ili nazad mora popiti rakiju. Neposluh ne dopuštamo (izuzev jednoj curi koja je čeznutljivim glasom rekla da ona ne može piti jaka pića). No pass. Drink rakija for pass. I dobro nam je išlo. I došla je bugarska kontrola. Dali putovnice. Hoće proć. Stari moj, "no pass" i dalje vrijedi. Ne ne ne. Ne mogu. Moraš, ili idi okolo. I uzme Bugarski carinik rakiju. Rispekt. Došla srpska kontrola. Dali putovnice. Hoće proć. Stari moj, "no pass". Pas mater, GRA GRA GRA ... GALAMDŽIJEEEEE. Ajd, vi možete proći bez rakije, jebiga. Došao i srpski kondukter. Majstore nema dalje, dok šljivu ne probaš. "Ne pijem dok Paja vozi". Gromoglasan smijeh, mwahahahahhahahaha. Legenda, on može proći, složili smo se.

"Ne pijem dok Paja vozi" je rečenica iz jednog kultnog Jugoslavneskog filma "Kamiondžije". Ovaj opis će vam, za one koji nisu gledali film, pobliže objasniti o čemu je stvar:

Čuvena antologijska rečenica iz filma "Kamiondžije" gdje su Čkalja i Pavle Vujisić, Paja i Jare lokalni prijevoznici s kamionom na ugljen. Naime, u današnje vrijeme se ta rečenica često koristi pri duhovitom odbijanju ponuđene čašice dragocjenog destilata. Naročito ako je suvozač "operisan" od volana ili su "Kerić" štekovani u nekom obližnjem grmu s alkotest.

Mile, aj 'da drmnemo jednu s'nogu prije nego krenete.
Hvala komšo, ne pijem dok Paja vozi.
Koji Paja?
Pa ova moja gospođa, ona kad je polagala vožnju sela na suvozačevo sjedalo, lamelu mi istanjio na milimetar, ručna kočnica mi redovito ostaje u ruci. Bolje da ne pijem ništa.

No, Paja je i dalje vozio voz, a mi smo negdje oko Pirota sjeli i zakrmili. Iduće što smo vidjeli je voz kroz nepoznata mjesta, ali okrenut vagon (pisao sam kako se u Nišu okreće voz, tj. lokomotiva dolazi na kraj voza i onda se nastavlja dalje ... ili nisam). Eto sad belaja ... da nije vlak za Makedoniju krenuo. Opet ćemo slati SMS "zbog spleta okolnosti ne stižemo u SB kad trebamo". Brzom prosudbom i uz druga Jimba shvaćam da smo prošli Niš, gdje je eto prvi vagon postao zadnji i obratno.

Ne znam koliko vas zna za Beograd i okolo, ali ovo je Avala. Brdo jugoistočno od Beograda na kojem je smješten TV odašiljač. Nastradao u NATO "dejstvovanju" 1999. godine i od tada je izgrađen novi toranj. Za razliku od onda kad su se gradili samo sivi mastodonti (kao što je dan danas toranj na Sljemenu iznad Zagreba), odlučili su ga okititi svjetlima da predstavlja kao neki pokazatelj s juga da se bližimo Beogradu.
Došli smo do Beograd - Rakovica prigradskog naselja. To je kao Zagreb - Sesvete. Eto blizu smo Beograd hbf napokon. Ali iz nekojeg vraga, vožnja max 10 km/h. Tako da je vožnja od Rakovice do Hbf potrajala dobrih 70-80 min.

Vlak staje, Beograd je pred nama. Ali od silnih čekanja u Sofiji, cijelodnevnog hodanja po Istanbulu, zanima nas sam da sjednemo negdje blizu Hbf i da pojedemo i popijemo štogod. Zaključujemo da je Beograd preblizu da bi ga sad išli upoznavati pa krećemo do Zelenog Venca (poznata tržnica u Beogradu) do fast food mjesta koje radi cijelu noć. Prije smo otišli na WC.

Dok smo otišli na WC, nastao je srpsko-američki rat. O čemu se radi? Ulazimo Jimbo i ja unutra, frajer Sera se dera za nama 20 dinara. Pusti, kad budemo izlazili ćeš dobiti. Utješi čovjeka. Taman mi da ćemo izaći, dolazi Amer i hoće ići na WC. 20 dinara. I have train ticket. Boli me k* što imaš kartu, 20 dinara. But I have train ticket. Ma koji ti je k* plati tu cenu jebem ti sestru. FOF, i amer pokaže gazdi Seri srednji prst, okrene se i krene natrag. Utom se iz gazda Sere budi Bruce Lee nagon te sa dva do tri udarca mokrom krpom opali jadnog amera (koji je 6 mjeseci radio u lokalnoj birtiji da može ići godinu dana lutat po Europi prije nego što upiše fax): Gdje si bio kad ste bacali bombe po nama 99'te i mi smo ko miševi strepili u podrumima. E ako to nije the best scena u 6 ujutro igdje na svijetu, ne znam šta je. Prišli smo Seri, platili smo 20 dinara i dali mu 10 extra da kupi novu metlu s mokrom krpom da pokaže amerima da na Balkanu nema zajebancije, da na Balkanu nema "hoću - neću", da Balkan govori amerima šta treba raditi, a ne obrnuto ;-).

Sjeverno od Hbf-a sjedamo na dotičnu lokaciju sa fast food bajticama i naručujemo pizzu. Ne bilo kakvu, XL pizzu. Dobivamo neku M pizzu za naše uvijete. A jebeno taj XL i recesija po Beogradu hara. Ali, moram priznati, nikad nigdje u Hrvatskoj nisam dobio toliko sastojaka na pizzi. Kečapa kolko oš, sira topljenog isto, tunjevine gore barem dvije konzerve. To je, dakle, M pizza po veličini ali XL po sastojcima. I tako dok smo sjedili tamo i razmišljali dali po Brankovoj ulici gore u grad ili po "Zelenom" dolje na kolodvor ...

Zadovoljni pojedenim XL(u biti M sa XL sastojcima, hehe) silazimo na Hbf, sjedamo u voz, u Švicarski vagon koji vozi Beograd - Zürich i nakon puno vremena osjećamo se da sjedimo u gospodskim kolima. Sa klimom. Koja je radila. Pa nije radila skroz do Hrvatske, od izlaska iz Beograda. Pa je u Hrvatskoj opet radila. Pa smo zaključili ovako:

"Istanbul je odličan grad. Istanbul valja opet posjetiti. Vlakovi koji prometuju istokom su ništa kakvi su HŽ vlakovi (u biti vagoni). Koliko god svi mi srali po HŽ, nakon što se prijeđe granica Hrvatska - Srbija je još gore. I tako do Istanbula. Avionom idući put? Avionom. Vlak je, na tako velikoj udaljenosti nešto što bi svatko trebao probati tko je mlad i kome je do zajebancije"

Slavonski Brod Hbf - idemo se kući oprati i oribati, ajmo ručati domaće, ajmo na kavu da sredimo svi zajedno utiske. Ajmo zapisati sve to na blog. Ajmo spavati.

Beşiktaş i Beşiktaş nisu isto

2010-08-23T22:44:00.006+02:00

Zora rudi bit će dana, na krovu je tarapana.

Ili mačja krkačina. Probudili su nas nesmiljeni zvukovi divljanja mačaka da bi se ispostavilo da se bore oko ženke. Kad smo pogledali na prozor imali smo šta i vidjeti. Šerif mačor jaše gđicu macu. Uspjeli smo fotodokumentirati radnju ali kako je ovo pristojno blogče :-), neće biti postavljena.

Danas je opet na repertoaru bila azijska strana, ali ovaj puta se nećemo zajebati pa ići na SeaBus do Yenikoya nego ćemo na Eminönü na običan trajekt pa do sjevernijeg dijela azijske strane, ovaj put Üsküdar [Iskidar].

Mihrimak Sultan Camii [Mihrimak Sultan Čami] je jedna od rijetkih džamija na azijskom tlu Istanbula koja je, ajmo reći, turistički atraktivna. Više zato što je uz samu luku nego što je poznata iz nekih povijesnih razloga. Iako ne sumnjam da nosi svoju povijesnu težinu.

Opet smo se odlučili za lutati mahalom dok ne nađemo nešto jeftino, povoljno za pojesti. Naišli smo prvi puta u Turskoj na burek, iliti ga autohtono Börek. Mašala, tu ćemo sjesti i jesti. Koliko god koštalo, nije vražje nego ono na Sultanahmetu. Pri sporazumijevanju smo zaključili da burek u Bosni i burek u Turskoj nije isto. Sad da ne ulazim u detalje, burek u Bosni je ono što je kod nas (i u Turskoj) burek s mesom, tj. muško među pitama (ovaj burek). Sve ostalo su ženske pizdarije (krumpiruša, zeljanica, sirnica, špinatluša). Ali u Turskoj, zemlji bureka, je burek sa _____. Meso, krompir, sir, povrće, zelje, špinat ..... Nije da ima veze, ali eto da se vidi razlika. No uglavnom, uzeli mi 300g bureka po svakom (malo je to za nas jebemu), uzeli i čaj, uzeli i limunadu koja je pravo fina bila (Turci imaju običaj osim vode na svakom koraku, na svakom drugom koraku imati one mješalice za limunade i orandžade i to isto prodavati). I sad mi pojeli i popili, netko od nas traži račun i kaže gospon Turak: "15 TL". U jebemu, 7€ za malo bureka, čaja i limunade. "No, no, no" - "15TL all". Mašala efendija, nismo puno pojeli al nas nisi opljačkao kako su nas znali prvi dan zloupotrijebiti :-).

Nakon ugodnog ručka, spustismo se natrag do luke i odlučimo prošetati do mosta koji povezuje europsku i azijsku stranu Istanbula. Jimbo je tih dana pričao da navodno postoji kebap koji se ne pravi na plinu nego da efendije stavljaju pravi žar i da se tako peče. I tako u šalabajzanju okolo naletimo na takav kebap, al jebaji ga, kak smo malo prije jeli bureka, preskočili smo kebap. Iako smo ga navečer našli kod Sirkeci Hbf pa smo ga tamo okusili.

Krenuli tako prema sjeveru, gdje most spaja dva kontinenta, al smo došli do nekog parka usput i tamo odlučili napraviti pauzu i zaleći (istina, puno Turaka sjedi i leži u tim popodnevnim odmaranjima u raznim parkovima što mi je super. Eto vidio sam to i na zapadu da jako puno ljudi sjedne u park, ili legne, i odmara ili čita knjigu ili raspravlja o filozofiji novog doba. Kod nas se to počelo prakticirati u sitnim koracima tek od prije dvije godine). I Jimbo izvadi neki "Lonely planet" guide i počne ga čitati tamo u travi u parku na ležećki i nađe zanimljiv dio. Taksim je centar Istanbula, niz Taksim ide glavna džada gdje i turisti i Turci jedu jeftino i odlično, a najzanimljivija je Istiklal strasse gdje su birtzevi kakvih nema u Istanbulu, ni u Turskoj. A pogotovo Nevizade sokak pokraj Istiklal strasse.

Odmah odlučimo ne ići dalje do mosta, do kojeg ima oko 2-3km štenje, nego ćemo se vratiti natrag do trajekta. I nećemo ići natrag za Eminönü nego idemo do Beşiktaşa. I došli mi do trajektne luke na Üsküdar. Za Kabataş u Beşiktaşu i čiča pita nas "za Beşiktaş"? Da, da tamo idemo. I tu nastade zajeb, tj, ja napravio zajeb. Beşiktaş je jedan dio grada, kao ajmo reći novi Zagreb u Zagrebu. I sad u tom okrugu imate kvartove Kabataş i Beşiktaş. E a mi išli u kvart Beşiktaş. Jedno 5km razlike :D

I ništ, šta sad, put pod noge. E tu smo u Beşiktaşu vidjeli po prvi puta prave trgovine, markete jerbo ih tamo kod nas na Cankurtaranu uopće nije bilo, kao ni u cijelom starom Istanbulu. Upalili GPS i gledaj kako doći najbrže do Taksima. A Kabataş sam spominjao u prvom postu, to je zadnja stanica tramvaja i od tamo ide podzemna uspinjača do Taksima. A mi smo eto malo dalje, pa gledamo kako što prije doći do bilo kojeg znanog prijevoznog sredstva jer taxi nećemo, s autobusima se ne znamo snaći. Pa smo se odlučili otići do metroa, nekih 3km gore uzbrdo, do stanice gdje je i vojni muzej.

I tako smo se ponovo našli na Taksimu. Jedva. Al nismo džabe mi mladi neumorni lavovi, idemo sad pronađi taj Nevizade sokak majčicu mu njegovu pa da popijemo koju žirafu tamo (onu veliku menzuru od 2.5L).

Inače, u svakoj birtiji gdje smo sjeli i naručili pivo, donjeli bi nam kikirikija ili ostalih orašastih plodova i to bi nam onda podeblje naplatili. Od 2 do 5€. E ovdje nismo dobili kikiriki nego krastavce i mrkve narezane na duguljaste ploške i to umočeno u limunovizreklamirati čisto zato što nam nisu ništa ekstra naplatili a što je jako lijepo od njih. Birtija se zove Bidirik.

I nakon što smo se iznenadili sam tim krastavcima i mrkavama u Bidiriku, odlučili smo se prema Taksimu natrag, gdje smo vidjeli puno restorana tipa menza. PRstom pokažeš šta hoćeš i to dobiješ. Na putu do restorana zapeli smo uz neke maškare ludorije, koje su me moram priznati pozitivno iznenadili ... mješavina maškara i plesa.

A evo i u video izdanju kako je to izgledalo:

Inače po toj Istiklal strasse vozi stari tramvaj. I to jedan tramvaj po jednim tračnicama (nema u oba smjera) na jednoj liniji. Ovaj puta su vozili prikolicu na kojima je svirao bend, što je zanimljivo i prvi puta vidim to (u svim gradovima u kojima sam vidio i vozio se s trajvanima, nisu imali ništa slično).

Napokon smo došli i do restorana kojeg smo napikirali. Nemojte me sad pitati kao se zove jer ne znam ... al uglavnom kad se ide prema Taksimu je s lijeve strane (e pa sad nađite, hehehe). Uglavnom, za večeru je bila stanardno čorba, zatim neka piletina pečena (oni vole piletinu ko blesavi) sa finim somunom i pazite sad, puding kolač sa pilećim prsima posipan cimetom. E to kad sam pročitao (fala Bogu i Allahu pa je u tom restoranu pisalo na emgleski uz turski) rekao sam e to moram probati. Samo, to je valjda tako izmljeveno to pile da ga mama nebi nikako prepoznala. Veličina piletine u tom puding-kolaču je negdje između veličine atoma i molekule. Ne osjeti se pile pod zubima, a opet se osjeti na jeziku. Fora zajebancija, nema šta.

Nakon što smo se tu pravo fino najeli, odlučili smo se prošetati opet niz Istiklal pa do Tünel podzemne uspinjače. To vam je druga uspinjača koju spominjem ovdje, a inače prva napravljena u Turskoj 1875. godine. To je 2. ili 3. podzemna željeznica u svijetu. E sad. London Underground je napravljen 1863. Onda je neka Beach pneumatska željeznica u New Yorku napravljena 1869. godine. Pa Tünel u Stambolu. Ali ova Beach željeznica u New Yorku je radila do 1873. godine kad je propala, tako da nije krivo reći ni 2. ni 3. podzemna željeznica na svijetu. Ideju je dobio neki Francuz koji je vidio priliku da se dodvori sultanu Abdülazizu pa je predložio da se povežu tada trgovački i iznad njega stambeni dio Istanbula. Dobio je naklonost od sultana i počeli su radovi. Galata je bio trgovački dio, danas zvan Karaköy, a stambeni dio se zvao Pera, danas zvan Beyoğlu. Iako više nema tako značajan karakter kao krajem pretprošlog stoljeća, i dalje se koristi i prava je turistička atrakcija.

I to je bilo to od Istanbula treći dan. Više nije bilo muzeja, nego čisto turističko šalabajzanje po gradu. Na kraju smo pojeli kebap na žaru kao što sam napisao i krenuli umorni ko miševi u hostel podno Plave džamije. Trebalo je napuniti baterije kako fotoaparata tako i svoje za zadnji dan Istanbula.

P.S. Još sam nešto zaboravio spomenuti. Hodamo mi tako gradom, mislim da je to bilo na azijskoj strani (nije, bilo je na europskoj kad sam nas ja odvezo na krivo pristanište, hehe) grada kad vidimo plakat za stanove u nekom novijem kvartu Istanbula (čitajte minimalno 1 sat vremena autocestom do centra Istanbula). Uglavnom evo slika i opis na njoj.

NASTAVAK

Klub trokontinentaša

2010-08-20T00:11:00.008+02:00

Kažu da je jutro pametnije od večeri i to se ispostavilo točnim. Nakon što su nas "opljačkali" na Sultanahmetu odlučili smo drugi dan krenuti preko bare na drugi kontinent. Uvidom u kartu zaključili smo da možemo ići na dvije strane uzeti prijevoz prema Aziji. Jedan je Sirkeci kod kolodvora, drugi je Yeniköy [Jeinkoj] na suprotnu stranu. Kako smo već vidjeli Sirkeci, odlučili smo se na Yeniköy, dvije stanice prigradskim vlakom. I onda smo shvatili da smo napravili zajeb. Mislim nismo, voze od tamo brodovi, ali odavdje voze samo katamarani, ili kako turci kažu Sea Bus. I da stvar još bude bolja, ne vozi direktno prema Aziji, nego vozi do još jedne stanice prema zapadu, blizu aerodroma, do Ataköya [Atakoj]. Tako da se put umjesto 20min odužio na 50min. A još smo bili u zatvorenom dijelu jerbo katamaran nema otvorenih dijelova gdje možeš biti jer kao brzina, sigurnost i to. I ne košta 1.5TL žeton nego 6TL. Al šta je tu je. Katamaran vozi do Kadiköya [Kadikoj], taman nasuprot Haydarpaşe [Hajdarpaše], glavnog azijskog Istanbulskog kolodvora, tj. Istanbul Asia Hbf.

Zašto naslov posta "Klub trokontinentaša"? Pa zato što smo cijenjeni drug Jimbo i ja bili do sada na 3 kontinenta. On je dodatno bio u Americi, ja u Africi.

Nego da se vratimo razlogu odlaska u azijski dio. Pa jeftina hrana, manje turista i jednostavno biti u Aziji. Ići kroz sporedne ulice i sokake, gdje nema puno svijeta. Tako dok smo tražili mjesto gdje ćemo jesti (kako bi Jimbo rekao, tamo gdje ima puno brka tamo se dobro i jeftino jede hehehe) domicil se okretao za nama jer očito nisu navikli na turiste.

I tako našli smo neki domaći restoran, u kojem ne znaju engleski ali imaju dobru hranu. Prstom je bilo dovoljno pokazati šta hoćemo, a čaj nakon jela nije bio problem naručiti jer oni isto tako kažu, çaj.

2. fama: pušiš kao Turčin - moram priznati da nisam vidio puno turaka kako puše i puše. Naravno ima ih na cesti ali puno više ima turista koji puše nego Turaka. Bit će možda što su cigarete tamo skuplje nego kod nas, a standard niži. Prije nekoliko godina je uvedena zabrana pušenja u zatvorenim prostorima. Kazna za pušenje je kao na slici gore, 69TL ili 35€. Skupo. Ali zanimljiva je činjenica da nije u svim prostorima kazna ista. Vidjeli smo takve plakate gdje piše 70TL, 63TL, 68TL. Mislim da smo vidjeli i jedan gdje je "samo" 39TL.

Nakon poprilično dobrog ručka, čorba i meso filovano u razne povrćke koje oni zbirno zovu dolme s kajmakom kao prilogom, te obaveznog turskog čaja nakon, odlučili smo se vratiti natrag u Europu do Sirkecija, tj do Eminönü [Eminonu] i obići čaršije, popularne pijace iliti ga zatvorene natkrivene tržnice.

Prva od njih dvije je uz samo pristanište trajketa, samo treba prijeći cestu kroz pothodnik.

Prvi i manji zatvoreni bazar je Mirisna čaršija ili Misir Çarşisi [Misir Čaršiši]. Prvotno ime joj je bilo Novi Bazar, ali kako se puno začina iz Egipta i okolo dovozilo baš na tu tržnicu u narodu je prevladalo ime Misir čaršija. U našim krajevima se krivo naziva Mirisna čaršija, jer Misir u Turskoj znači Egipat ili kukuruz (ima dvojako značenje), ali pošto se tu prodaje puno začina i prostor odiše raznim mirisima, samo je krivo prevedeno, ne i krivo interpretirano. Građevina je "L" oblika. Najam koji plaćaju trgovci ide za održavanje džamije i samog bazara, koji je ipak u krugu džamije (tako se i počelo s pijacama, kad je sultan izgradio džamiju, često se uz džamiju gradio i bazar gdje su ugledni trgovci prodavali svoje stvari, a dio zarade su predavali u džamiju za održavanje).

Džamija kraj koje je smještena Mirisna čaršija je Yeni džamija ili Yeni Camii [Jeni čami] ili Nova džamija (zato su i čaršiju prije zvali Novi bazar, ali kao što se rijetko čuje za Novi bazar, tako se rijetko gdje može čuti da govore i Nova džamija) i njoj se plaća ceh najma prostora. Za razliku od Plave džamije gdje npr. vjernici svojim davanjima kupuju tepihe koji se izližu i istroše, Yeni džamija kroz ceh plaća i zamjenu svojih tepiha.

Sljedeća po redu čaršija je bila Kapaliçarşi [Kapaličarši] ili Kapaličaršija ili Veliki bazar, što bi u prijevodu značilo "zatvorena ili natkrivena tržnica". Ovaj bazar je jako, ali jako velik. Mi smo po njemu hodali sat, možda i sat i pol i obišli smo, ako, 20%. Najnevjerojatnije je bilo kad smo na jednom kraju izašli i tamo piše "Exit 27". Onda si zamislite taj prostor. Sadrži 58 natkrivenih ulica i kroz nju dnevno prođe do 400,000 ljudi. Kao i Mirisna čaršija i ova ima svoju džamiju kojoj plaća ceh. Riječ je o Bajazidovoj džamiji koja uz Plavu džamiju, jedina izgleda premoćno s obzirom na ostale džamije.

Jedna stvar o tim bazarima. Kad dođete i pitate za neku cijenu, očekujte odmah duplo veću cijenu nego u supermarketu. Pa ako se ne znate cijenkati, platite toliko :-). Pametna stvar je u startu reći ovako: "Previše, u Hrvatistanu se to kupi za upola manju cijenu". I onda ako efendija odluči spustiti toliko, e onda se treba ići cjenkati na količinu, na ovo na ono. Na šta vam pamet padne. Ako ste dobri, možete i do 80% spustiti cijenu. Ali krenite od toga da je u Hrvatistanu upola jeftinije. To vam je odmah osiguralo (naravno ako efendija prihvati) 50% manju cijenu od prvotne, odnosno onakvu kakvu ćete naći u supermarketu.

Sljedeće što smo odlučili obići je podzemna cisterna, Yerebatan Saray1 [Jerebatan sarajah] ili Potopljena palača, koja se nalazi u neposrednoj blizini Aja Sofije i Plave džamije, a za koju nismo imali volje i živaca obići je dan ranije. To je velika cisterna koja je primala 100,000 litara vode koja je preko akvadukta dovođena iz 20km udaljene Beogradske šume. Voda se koristila za opskrbu Aja Sofije, Plave džamije, Topkap1 palače i ostalih objekata na tom mjestu, znanog kao Prvo brdo. Drži je 28x12 stupova visokih 9 metara. Od tih 336 stupova tri stupa intrigiraju. Na jednom su ugravirane suze, za koje kažu da je spomenik robovima koji su umrli gradeći cisternu.

Druga dva stupa u podnožju imaju glavu meduze. Ne zna se jasna priča oko tih glava. Jedna kaže da je donjeto sa neke Rimske građevine, druga kaže da Meduza predstavlja jednu od tri Gorgone, žena čudovišta iz Grčke mitologije koje su sa svojom zmijskom kosom svakoga tko ih krivo pogleda pretvarali u kamen, pa su ih ovako okrenuli da negiraju njihovu moć. Treća priča opet spominje Meduzu, da je to bila jedina smrtna Gorgona, prelijepa cura sa dugom kosom i tamnim očima koja se jadnica zaljubila u Perzeja, sina Zeusovog. Kako je i Atena bila zaljubljena u njega, pretvorila je Meduzinu kosu u napadu bijesa u zmije. Sve osobe koje su tad pogledali u prelijepu Meduzu su se skamenili. Ipak, mjeritelji su zaključili da su glave tako postavljene kako bi cjelokupna visina stupa bila onakva kakva bi trebala biti, nekih 9m. E sad šta je istina, vrag će ga znati.

Po izlasku iz podzemne cisterne stoji kamen Milion. Postavljen je tamo u 4. stoljeću prije Krista i označavao je nultu točku mjerenja puteva koji odlaze (ili dolaze) iz Konstantinopola. Do 15. stoljeća je ostao u svom originalnom izgledu kad je uništen te su njegovi ostaci nađeni u 1960-im godinama. Kamen je imao funkciju kao Milliarium Aureum u starom Rimu, ili kao što recimo danas ima Budimpešta, poznati Zero Kilometre Stone, pokraj mosta Lánchid, na strani Bude.

Kad smo već tu, od jučer nam fali Topkap1 [Topkapah, može i Topkaki] palača, koja je smještena sjevero-istočno od Aja Sofije. Kad smo došli gore na prelijepi park, vidimo ima i tamo muzej za obići. Topkapi palača je bila glavna rezidencija sultana od 1465 do 1856. godine. Kako nam se više nije dalo obilaziti muzeje, samo smo zalegli u park (u Istanbulu po svim parkovima sjedi ili leži jako puno Turaka, a onda i turista) i poslikali okolo.

DOSTA!!!!!!! Ajmo jesti! Gdje? Ajmo probati preko onog mosta što vodi u noviji dio europskog Istanbula, u Beyoglu [Bejoglu]. I mi tamo. Nađemo pristojan restorančić, naručimo hranu ko bombona, naručimo i pivo. Kad, vjerojatno brat i sestra, počeli se svađati ima li piva ili nema. Na kraju je ispalo od brata da ima i on negdje nestade u nepoznatom smjeru. Nije prošlo valjda 2 il 3 minute, dolazi starija žena i prilazi nam, stavlja nešto na stol. Jao ženo, ne želim ništ kupiti, iš odavdje. A klinac otišao u trgovinu po pivo i žena (dal je mama il ne, nije bitno) donjela nama pivo da mi antikristi koji ne poštujemo Ramazan možemo popiti. Hail to you ma'am. Taman kad smo pojeli i popili Efes, da ćemo platiti, kad se oglasi hodža sa džamije da je zašlo sunce i može krenuti iftarski meni. Žena stol iza nas postavi vode, iftarsku pogaču i nešta još, i krene recitirati. Nakon toga, popije vodu i ostali dođu za stol. A žao nam bilo prekinuti njihovu tradiciju, pa smo sjedili i pričali o vremensko-prostornom kontinuumu i njegovoj zakrivljenosti kao i o pretvaranju vode u vino dok gostoljubivi domaćini nisu završili sa svojom tradicijom.

Pri povratku do kolodvora fino je već pao mrak pa smo stali na mostu da uslikamo još malo Istanbula po noći.

E bilo je taj dan dosta hodanja i šetanja okolo, odlučili smo natrag na vlak pa do hostela. Putem smo nešto pričali da smo vidjeli tursku kolu pa kad smo došli na Sirkeci Hbf odlučili smo probati. No, nažalost, ostala je samo jedna kod efendije, pa šta će druga dvojica piti? Kaže Jimbo da će on piti kamilicu!?!?!?!?!? Ne bio taj efendija u trgovini svjetski poznavaoc jezika i izvrtanja turskih riječi, izvadi on limenku na kojoj piše Camlica [Čamlika], što ovako na brzinu kad se pročita stvarno izgleda kao kamilica hehehe. Dojam: turska kola kao Cola 21, kamilica kao jeftina kopija Spritea. Nešto kao Sprint.

Dosta svega ajmo kući. Dosta nam piva po 6TL i hodanja, ajmo u hostel pa još malo pričati prije spavanja. Siđemo sa stanice i krenemo prema hostelu kad viče efendija koji drži kvazi birtiju dvije kuće prije naše "My friends, beer only 3TL". A gdje nećemo otići tamo sjesti popričat s efendijom i popit pivo koje.

I tako smo naš drugi dan bavljenja u Stambolu, dočekali prvi dan Ramazana, kada jadni ljudi ne piju i ne jedu cijeli dan otkad izađe sunce dok ne zađe. Još smo blesavi mi kupili pivo u trgovini do hostela pa sjeli van na stepenice da popijemo to, kad dolazi jedan Ramazan dude i kaže nam: "Ramazan je, nemoj te piti, sklonite se.". A nemoj gledati ako te to toliko muči, al nismo htjeli praviti belaja, nagnuli smo limenku do kraja i otišli niz strme stepenice putem naše sobe na ribanje i spavanje.

NASTAVAK

Istanbul

2010-08-18T23:35:00.003+02:00

Ove godine put me usmjerio ni manje ni više nego u Istanbul. Lagano sam početak ljeta očekivao 9ti mjesec kako bi otišao na tjedan dana do Berlina kad uskače drug Jimbo iz chata:

Jimbo: ajmo u Istanbul
Nedorečen: de šta ću tamo?
Jimbo: pa ajmo ono vlakom malo vidjet i sve to
Nedorečen: ma nema šanse ... početkom 9og bi trebao u Berlin na tjedan dana, treba novaca za to
Jimbo: a jebote Berlin, bio sam tamo, nema šta vidjeti
Nedorečen: hahaha, Berlin ili Istanbul ... mož' mislit kako dvoumim

Prođe od tog razgovora možda 4-5 dana kad ja iskačem iz chata:

Nedorečen: e jes tu? Izgleda meni teško da ću do Berlina ... jes ti još uvijek za Istanbul?
Jimbo: nego šta
Nedorečen: kads to mislio ići?
Jimbo: pa ne znam ... šta ti misliš?

Nedorečen: evo ja mogu uzeti godišnji drugi tjedan u 8me mjesecu

Jimbo: eto može tada

Nedorečen: šta ćemo sa smještajem?

Jimbo: pa ajmo tražiti po netu

I tako počela potraga za smještajem po netu, našli i super jeftin hostel sa dvokrevetnom sobom kad uskače Jimbo da mu ide još jedan frend i da trebamo promijeniti sobu. I ajd traži, ali više ništ nema takvog jeftinog. Padne Jimbi ideja ajmo na kauč surfing. Ma nea šanse. Dođeš kod nekog turaka i onda te on gnjavi cijeli dan sa svojim pričama i želi znati kako je tamo u belosvetskoj Avropi, jesmo ušli u EUniju, jesmo izašli iz nje i sto nečega svačega. Ajmo onda na blef otići tamo. Joj Jimbo, ja to sve volim organizirano, znaš ovo ono lijevo desno. Ajde Nedorečeni ne seri, znaš da kad nas dvojica negdje idemo nikad ne bude organizirano pa ispadne jebeno. Imaš pravo drug tovariš. Mudro zboriš. Let it be "na blef".

I tako je svatko kupio kartu u svojeme gradu, ja u Zabregu, Jimbo u Brodu, Slavonskom Brodu. Treći kolega je doputovao tu nedjelju iz Bosne preko Gospića pa je i on navečer kupio kartu u Zagrebu. Samo do Beograda. Pretražujući web stranice našeg vrlog željezničkog prijevoznika koji naginje prema zapadu zaključujemo da karta do Istanbula košta "prema međunarodnom cjeniku". Ti matere koliko je to. A koliko do Beograda. Do Beograda košta "prema međunarodnom cjeniku". Uf taj vrli Hrvatski zapad, sve im isto košta al niđe ne piše koliko je to novaca. Zahvaljujući dopisivanjima mladih koje zbirno možemo nazvati forum pronađemo da je karta ZG-BG-ZG 38€, dok je za Istanbul najisplativije kupiti Balkan flexi pass kartu u Beogradu za 68€ (50€ za mlade, al jebajiga, nismo više toliko mladi). Što je Balkan flexi pass, kako se putovalo tamo i koliko smo prostituki vidjeli i kupili, najbolje pročitajte kod Jimbe u postu Put do Stambola, da se ja nebi ponavljao.

Uglavnom, došli smo do sela zvanog Istanbul, 5. po redu što se tiče populacije i 16. po redu što se tiče veličine grada. Stao autobus pred istanbulski europski kolodvor Sirkeci [Sirkeči], probudili me i šta sad?

Vlak je vozio do kolodvora Çerkezköy [Čerkezkoj] koji je udaljen 150km od Istanbula. Razlog je što se urušio neki tunel na daljnem dijelu pruge pa nas klimatizirani autobus vozio do Istanbula

Kažem ja onako napola snen ajmo prema Beşiktaşu [Bešiktašu], tamo smo i vidjeli one jeftinije hostele. Krenuli mi tamo kad Jimbo veli da je vidio na kolodvoru Turist information. (*pas mater, opet se vraćamo, nećemo nikad nać hostel*). Ajmo. Došli mi tamo kad ono red. Nije baš red ali ispred nas stoji dečko i cura, u uredu dečko i cura ... Talijani. Eto nije baš red, ali koliko su ovi Talijani nesposobni za Engleski, tj. za bilo koji drugi jezik osim italijanskoga, to je očajno. Ovi ispred nas otišli jer im dosadilo slušati talijane kako ništ ne znaju a mi ostali. Eto treba pitati. Pa došli i mi na red za 15ak minuta, sjeli ispred žene Jimbo i ja, treći čuva stvari a kad žena sva unezvijerena. Počeo Jimbo s njom pričati a ona na brzinu izvadi kartu, objasni gdje treba ići i gdje ćemo naći i to je bilo to. 2 min. Dal' nas je žena pokušala otjerati nakon talijana ili je Jimbo bio pravi English tip, saznat ćemo nikad.

Čim smo sišli sa prve stanice prigradskog vlaka, gdje nas je uljudna gospođa iznervirana italijanima uputila, za 5 min smo našli hostel. E sad o hostelu da nedužim, jer je po mojem mišljenu srednja žalost, a po mom drugom mišljenu tamo smo samo spavali pa je bio ok, oko 12, pola 13 krenuli mi u sightseeing ili da prevedem, razgledavanje. E da, prije smo popili čaj kod efendije hoteldžije, ne kavu.

1. fama: turska kava - ima toga u turskoj na svakom koraku, na svakom ćošku. E pa nema. Tamo je jako ukorijenjen crni čaj, i svi ga piju. Turska kava je dobila popularnost u Bosni i od tamo se proširila na područje Jugoslavije bivše. Ima turske kave, dapače, ali u fensi birtzevima u koje naprasno uđu mladi iz Australije, Portugala, Amerike i koji ne znaju naše tradicije pa plate 2 do 3€ za kako to već piše "Turkish kahwa".

-We want to see Blue mosque and Aja Sofia. Where to go?
-Just there my friends - pokaže efendija hoteldžija uputivši nas ka sjeveru strmim ulicama.

Hostel je smješten nekih 5-10 minuta hodom kroz te sitne sokake od tih glavnih znamenitosti Stambola. Prvo nam pred oči dođe Plava džamija ili Sultanahmetova džamija ili Sultanahmet camii [Sultanahmet čami]. Pred džamijom svijeta, ajmo i mi kršćani i nevjernici ući vidjet šta ima u dvorištu i probat ući unutra za neke novce.

Kad se prođe kroz dvorište dolazi se na stranu gdje je ulaz za turiste. Neš neg posjetit najpoznatiju džamiju u Europi. Ulaz besplatan. Muški svit mora imat hlače do poda, žene ako nemaju burku ili tome nešto slično dobiju maramu za obvezati donji dio tijela i maramu za prekriti si glavu i gornji dio tijela. Obuću moraju skinuti apsolutno svi. Čak i imaju vrećice u koje si staviš obuću i onda s njom u jednoj ruci i fotoaparatom u drugoj ruci bezdaniš po džamiji i diviš se.
Iako nije nigdje znakom zabranjeno da se ne smije slikati sa blitzem u džamiji, ja baš ne volim tako slikati pa sam slikao bez blica i nije mi baš preveć uspjelo, ali šta je tu je. Najbolje je ispalo slikanje stropa, odakle dolazi najviše svijetlosti.

Kao svaka sakralna građevina, ova džamija odiše prelijepim dojmom i mislim da je ni jedan turista nije zaobišao.

Džamiju je dao izgraditi ko drugi nego Sultan Ahmet I, zbog nekakvih ratova u Perziji pa da se kao oduži Allahu. Kako nije bilo ratnog pljena, novce je uzeo iz državne blagajne (eto nije Sanader to smislio, vrag ga odnia). Građena je od 1609 do 1615. godine. Uz džamiju je zajedno i medresa (vjerska škola) i veliko predvorje ili dvorište. Iako je izgrađena 1615. godine, svečano je otvorena 1617. godine, a sitne picajzle od radova nastavljene su i nakon smrti Ahmeta (koji je naravno sahranjeno u toj džamiji). I da, plavom je zovu zbog nebrojeno puno rukom oslikanih pločica koje su poljepljene po stupovima unutra.

A nasuprot Plave džamije, preko parka viri Aja Sofija, stara ortodoksna crkva pretvorena u džamiju kad su Otomani zauzeli te krajeve.

Tu crkvu/džamiju su pretvorili u muzej da podsjeća na nestabilne prilike i ratove Otomanskog imperija. Kao muzej naplaćuje svoju popularnost, za razliku od Plave džamije. Karta - 10€ (da li vrijedi toliko, da li ne vrijedi, pitanje je, ja mislim, čisto kulture).

Aja Sofija, odnosno Haghia Sophia (crkva svete mudrosti) dao je izgraditi Konstantin davne 537. godine. Zanimljjivo je da su crkvu gradili matematičari, ne graditelji :-). Aja Sofija je bila najveća crkva na svijetu, i milo je krunište svih bizantskih careva. Tu se dogodio i raskol crkve na istočnu i zapadnu. Crkva je ostala kao crkva do 1453. godine kad su došli Otomani malo poharati Europu pa su crkvu prenamjenili u džamiju tako što su poklali svijet koji se u crkvu skrio, freske pokrečili vapnom i izgradili četiri rakete (pardon, minareta) na njoj (ipak je to 150 godine prije izgradnje Plave džamije). Atatürk je sekretom 1935. godine džamiju proglasio muzejom i od tada se ne održavaju vjerski obredi u njoj. Kraj Aja Sofije je pokopan car Konstantin.

Kako smo "izgubili" vremena tamo, vrijeme je bilo da jedemo. I tu ide prvi "epic fail" koji će se u daljnim nastavcima Stambolske sage provlačiti. Kroz parče ulica, u kojima nam svi govore "Come here, reservation just for you" nastavljamo dalje dok nismo došli do starog meštra stambolskih prevarancija, koji nas je jednostavno pitao jesmo gladni (*osvrtom na radnju vidimo da nije fensi i da se može pojesti za jeftine novce*)? Izgubivši volju nakon takvog jednostavnog pitanja sjednesmo kod njega na 1 od 3 stola za koji nam je još donjo treću stolicu i vrlo isčekujemo meni.

"No menu. Do you want kebap? I have juice of orange just for you.". Hvala čiča, samo kebap.
"No orange juice?" - "Do you have tea?" - "Tea? Yessssssssss".

I čekamo mi taj kebap, gledamo okolo, pričamo kako smo našli prvi dan nešto sa strane što nije na turističkoj džadi i da smo odmah utrefili, kad ...

... antički bife, fotokopija, faksiranje, kartice za telefone, fotografisanje, osiguranje i kasko, nešto i nešto (a još ima i kebap i čaj i sokove od svježih narandža). Kakav li će kebap u ovom bućkurišu ispasti?
Ispao je ovako: mljeveno meso pregaženo valjkom i strpano u tostirani sendvič u kojem je puno deblji sir. Pojeli, al katastrofalno je to bilo. Užas.

Al' nismo došli do užasa tog kvarta još. Spomenit ću to da se zna malo kasnije.

Otišli smo ko muha bez glave, popili vodu na fontani između Aja Sofije i Plave džamije i krenuli u svijet prema modernom dijelu grada, prema Central Business Districtu, da vidimo malo željeza, čelika i stakla. Prema Leventu. Zapravo smo htjeli otići do vojnog muzeja koji je stanicu metroa dalje od Taksima prema Leventu ali smo došli 5 minuta prekasno. Muzej radi do 17:00, mi došli 17:05 :S. A štaš, ajmo gledat čelik i staklo.

Tramvajem koji staje na Sultanahmetu smo krenuli do krajnje stanice u Kabataş [Kabataš]. Iz Kabataša smo se podzemnom uspinjačom, koja je čini mi se prije 3-4 godine izgrađena, popeli na Taksim. Taksim je jedan ogromni trg s kojeg kreće jako puno autobusnih linija i gdje se sjeku autobus, metro, uspinjača i stari tramvaj. Tada još međutim nismo znali da je oko Taksima, točnije oko Istiklal strasse koja ide od Taksima prema Beyoğlu [Bejoglu] prava meka za turiste. Od Taksima smo uzeli metro i uputili se prema stanici 4. Levent, 5 stanica od Taksima. Tako da ne mislite da je Istanbul samo muzej za muzejom, džamija za džamijom. Imaju oni pravi business dio grada, moderan i proeuropski. Ne znam kako su se ostali osjećali kad smo tamo došli, ali meni je bilo neopisivo vidjeti moderno i čelik i staklo kako raste u visinu. Moja filozofija je: bolje da pogledam nebodere kako dodiruju oblake nego da hodam vječito po muzejima. Muzeje te će moći vidjeti i moja unučad i praunučad, pitanje da li će čelik i staklo ostati na tom mjestu toliko dugo :-)

I nakon razgledavanja Leventa, taman da ćemo otići natrag u metro pa kući, vidimo prvi shopping centar. Ajd valja ući da vidimo kako je to potrošačko-konzumerističko društvo kod njih. Uglavnom, sve markica do markica, ženskice hodaju sa bvlgari, prada i ostalim vrećicama, muški ulickani i tako. Čak je u tom kompleksu shopping centra i nebodera smještena i ambasada republike Hrvatske :-)

Znaju turci odakle smo

I odlučili smo se vratiti natrag, do onog Sultanahmeta koja nam je najbliža tramvajska stanica kući i tu sad dolazi otkrivanje našeg drugog zajeba tu. Hodamo mi tako od stanice prema Aja Sofiji a na nas iskaču turci iz pašteta "dođi ovdje", "sjedi ondje", "we have terrace on top". I tako smo mi sjeli kod nekog lika koji je došao sa uletom "Hello my friends. I have table reserved just for you". Ajd. Iako nisam obraćao pozornost na tu "rezervaciju" tada, ispalo je da smo jelo i pivo platili svatko po 10TL + rezervaciju od 10TL. Sve zajedno 40TL ili ga 20€. PSMTR i "reservation just for you".

Sa siktanjem na usnama, pokupili smo se kao pustinjski psi natrag do svoje sobe gdje smo oribali Istanbul sa sebe i znojni otišli na spavanje u isčekivanju sutra (naš hoteldžija je vjerojatno jedini lik u cijelom Istanbulu koji nije imao klime :S)

NASTAVAK

Ugodno rashlađenje u ova vruća vremena

2010-07-17T22:58:00.000+02:00

Za sve kopnenaše koji ne idu skoro na more dobro dođe neka rijeka, riječica ili jezerce za ohladiti se na ovim nesnosnim temperaturama.

Tako sam ja sa društvom prije 2-3 tjedna otišao na roštilj uz riječicu Breganu, udaljeno nekih 40km od centra Zagreba. Bregana dijeli Hrvatsku od Slovenije, odnosno od EU, te po njenoj sredini prolazi katastarska granica.
Znači, krenete autocestom prema Sloveniji, prema graničnom prelazu Bregana, siđete na zadnjem izlazu Bobovica, i onda pratite cestu do lokalnog graničnog prelaza Bregana (ne znam da li se isto tako zove, mislim da bi trebalo imati drugačije ime zbog štambilja) i kad već dođete do carine, imate cestu ulijevo prema Žumberačkoj gori. Tamo nakon nekih 10km dolazite do proširenja koje je stvoreno za roštiljanje.

To je inače privatni posjed, na kojem je čovjek napravio drvene stolove i klupe (ipak je to mogao malo bolje napraviti a ne da izgleda kao da je od ostataka nešto napravio. Ipak, taj lik je neki drvodjela, preko ceste ima kuću i tamo prodaje razne pizdarije od drveta, od ukrasa do masivnih stolova i klupa), izbetonirao jedan dio za roštilj i to naplaćauje 10kn odraslima, 5kn djeci (eh sad ... ne piše do koje godine smatra djecu a od koje nadalje).
Da ne duljim, evo malo slika ... a vratit ću se na riječicu Breganu.

Nego da se vratim na tu riječicu, Breganu jelte. Po slikama već vidite da to nije ništa duboko, nego više ko potok. Najdublji dio nam je bio do pasa. I muški dio društva se odlučio malo okupati u toj vodi (koja sa svojih 16°C dok je vani 30°C izgleda zapanjujuće), i po potrebi ući u EU bez putovnice, hehe. Inače, kako graničimo sa tom Slovenijom veći niz kilometara, ima puno mjesta gdje se 'lagano' može preći granica. Ovo mi nije prvi puta da sam eto tako, bez putovnice, prešao granicu, čisto iz zajebancije. Kada sam bio u Kumrovcu prehodao sam prugu koja ide mostom preko Sutle i ulazi u tunel na Slovenskoj strani (iako nisam stavio tu sliku). Postajem ozbiljan državni problem, hahahahaha.

Nego evo dvije slike kako to izgleda, to prelaženje granice, jelte ;).

I još jedna stvar, za koju sam saznao nakon roštiljanja. U samom mjestu Bregana postoji jedan restoran koji je smješten u kući koja je dio u Hrvatskoj, dio u Zloveniji. Restoran Kalin. U doba kad je izgrađen tamo nije postojala državna granica, samo katastarska, koja u mirnoj i prosperitetnoj Jugi nije značila da se ne može graditi i s jedne i s druge strane. I tako je čovjek izgradio kuću, u njoj restoran i dolazili su ljudi i sjedne i s druge strane. Došao je raspad Juge, stvorila se granica, ali ni tada nije bio problem otići u taj restoran. E onda je došla EUnija. Zlovenija upala prije nas i šengenska granica dođe pred naše dvorište. I tu je sad kao nastao problem. Ulaz u restoran je na zlovenskoj strani. Pa ako hoćeš u restoran, moraš na granični prijelaz, pokazat isprave i onda odmah desno, 100m ravno pa opet desno i 20m ravno i doći na parkiralište i ući u restoran. I onda se možeš 'nako iz zajebancije preseliti u hrvatski dio, bez da pokazuješ putovnicu.

I još jedna, zadnja zanimljivost, vezana uz ovaj roštilj i granicu. Pred samo mjesto gdje smo roštiljali ima na slovenskoj strani par proširenja gdje su smještene kuće. Fora je da do tih kuća ne vodi cesta sa slovenske strane nego ti ljudi moraju preći preko mosta u Hrvatsku, otići do obližnje Bregane i tek tamo mogu ući u svoju matičnu zemlju. Eto još jedan primjer kako se kad ne postoje granice, lako graditi. Kad dođe granica, onda postane zajebano. U jednoj od tih kuća je i restoran, i baš razmišljam da odem jednom tamo, makar na kavu, čisto da vidim da li postoji nekakva komplikacija za sjesti tamo. Vjerujem da ti ljudi nemaju, jer imaju nekakvo riješenje i dozvolu da mogu ući u Hrvatsku (u HR jedino i mogu), pitanje je da li imaju ostali. A bio je dobro popunjen kad smo prolazili, tako da je moje osobno mišljenje da nema.

Toliko za sada. Spakirajte stvari i na roštilj. I povedite dobrog roštilj majstora ;-)

Jasenovac

2010-06-09T17:55:00.004+02:00

Jasenovac i Gradiška stara ide ona okrutna fašistička pjesma ... ali dobro je da se ne nabrajaju i ostala mjesta gdje su bili logori jer bi tim pjesma bila još gora.

Na području između Jasenovca i Stare gradiške je bio splet logora, masovnih grobnica i sezonskih poljoprivrednih sela gdje se mučki iskorištavalo i ubijalo neistomišljenike: Srbe, Cigane, Židovre, Partizane, ... i njihove pomagače.

Kao što je prikazano na sljedećoj karti ... to su istražena mjesta na kojima su bili dijelovi ustaškog sabirnog logora Jasenovac:

A Jasenovac je najpoznatiji dio, gdje se godišnje održavaju komemoracije za sve žrtve ovog sabirnog logora, pa ga je vrijedilo podsjetiti, i vidjeti memorijalni park.
Memorijalni park i bivši logor je smješten istočno od samog sela (iako je jedan dio logora bio i smješten u samom selu, u nekoj tvornici gdje su zatvorenici radili), omeđen sa istoka šumom (uz koju su bila poljoprivredna imanja), za sjevera željezničkom prugom i sa juga rijekom Savom. Na zapadnom rubu lokaliteta je smješten memorijalni muzej i kasnije izgrađena osnovna škola, dok je u samom centru logora smješten poznati "Kameni cvijet", kipara i još koječega, Bogdana Bogdanovića. No kako smo došli na parking kraj memorijalnog muzeja, počet ću od tu opisivati.
Dakle ... memorijalni muzej ... subota je. Što bi nešto radilo kad je lakše da neradi. A ne radi, čini mi se, ni inače, nego samo po prethodnom dogovoru. U njemu su inače zapisane sve znane žrtve koje su ubijene u sabirnom logoru (iako je moje mišljenje da veliki dio ljudi se tada nije mogao identificirati i nikada neće). Ali ipak smo frend i ja imali doček ... :-)

Barem netko, hehehe.

Ništa ... ovo čudo ne radi, maca nije znala objasniti šta tu ima, samo se prodavala za komad hrane. Idemo dalje ... ajmo ća ... gemma ... let's go. Dolje prema Savi nailazimo na prugu, s kojom su prije odani Ustaše strojovođe dovozili neustašku živalj u ovaj pakao na zemlji ...

... naiđosmo malo niže i na vlakić koji je dovozio "negospodu" vamo ...

Zapravo ... samo je lokomotiva nađena u prostorima bivšeg logora, dok su vagoni dani iz različitih željezničkih uprava bivše Jugoslavije kako bi se sastavila kompozicija koja bi predočila kak je taj prijevoz izgledao. Zanimljivo je da su na otvorima vagona postavili bodljikavu žicu da ne bi slučajno netko nešto. Iako, radi se o ovakvim otvorima ...

Ta tri vagona u kompozicjiji su čak nedavno i uređeni, 2008/2009. godine.

Daljni put je nastavlja po nasipu gdje je išla pruga. Umjesto pruge, postavljeni su drveni željeznički pragovi kao šetnica. Polako prilazimo "kamenom cvijetu" kad li čuda ... dva su cvijeta, a ne jedan kao što je dosad prikazivano na televizji ...

Šala mala ... radi se o odljevu Jasenovačkog logora. Uz sam cvijet i šetnicu do njega, označeni su i humci i udubljenja koja simboliziraju mjesta logorskih objekata (humci), odnosno grobnice i mučilišta unutar samog logora (udubljenja).

Nekim brutalnostima koje su se događale u ovom logoru svjedoči i popis objekata koji su bili u logoru (obratiti pažnju na broj 8) ...

No idemo dalje. Dospjeli smo doći do cvijeta. Vrijeme je bilo mutno i vlažno, putem do Jasenovca nas je pratila kiša, ovdje je nije bilo. Drveni pragovi su bili natopljeni i na nekima se već počela hvatati sluz i alga tako da se moralo oprezno hodati.

Na televiziji nisam nikada dobio dojam koliko je veliki taj cvijet. Tek kad ste pred njim vidite koliko je to zdanje glomazno i koliki je čovjek mali pred njim. A s druge strane vidite kakvi su se spomenici pravili u jugosocijalizmu.

Visinu vam ne bih znao reći ali moja neka osobna procjena je cca 50m.
Da je spomenik posjećivan ne samo jednom godišnje od predsjednika republike svjedoči i sljedeća slika:

Vijenac koji se vidi iznad ploče je doni savez antifašističkih boraca Slovenije (tako nekako). Svaka im čast.

Iako se spomen park Jasenovac mogao detaljnije opisati, to nam nije bio razlog za posjetiti Jasenovac. Ali kad ste u Jasenovcu tamo se mora otići definitivno.

Razlog posjete Jasenovcu se nalazi na zapadnom prilazu Jasenovca ... točnije, tamo gdje željeznički most prijelazi Savu i prije nego što pravi desni zaokret prema kolodvoru Jasenovac i same ulazne table u mjesto je smješten jedan šljunčani put prema Savi i tamošnjem iskopištu riječnog šljunka. Na tom putu je smješten T-55 tenk koji je pripadao vojsci republike Srpske. Nema puno detalja o tom tenku ali moja pretpostavka je sljedeća: Kako su mostovi tamo bili porušeni jer je to ipak bilo ratno područje, izgrađena je vojna skela na tom dijelu Save te su Srbi forsirali na kraju tog šljunčanog puta Savu. Dio forsaža je uspio proći, dok je ovaj tenk dobio direktan udarac od naših snaga, te su ga Srbi tamo i ostavili. Tako taj tenk stoji tamo pa minimalno 15 godina. I recimo sad opet moje razmišljanje, opet naglas :-): Pa moglo ga se urediti malo postaviti asfalta okolo, nova boja i šta ja znam pa i od toga praviti neki mini spomenik, mini turizam ... šta ja znam. Sve se može kad se hoće i kad se želi. Ili ga dofurati u stanje kakav je bio prilikom pogodka ... pa da je još odsimulirana granata (ili koji ga je već projektil pogodio) kako prodire kroz oklop ... ma trista čuda . Makar šta, tko je čuo za tako nešto.

Na zadnjoj slici se u pozadini vidi željeznički most pa smo se odlučili kad smo već tamo da odemo malo s višljega baciti pogled na okolo. I dobro da smo bacili samo pogled :-). Da smo bacili štogod zapadnije od ovog mosta (na slici je to na desnoj strani, dakle još zapadnije od Jasenovca) moglo se dogoditi i kaBOOOOOOM ...

Nismo ništa bacili, samo smo se vratili do auta i krenuli tražiti prvu benzinsku jer je tank bio prazan, mrak je već bio na obzoru, a i mi smo bili žedni pa je valjalo potražiti koju pivnicu.

A bome sam i sad ožednio pa idem pronaći koju uokolo :-).

Razna piva

2010-05-30T16:40:00.003+02:00

Osim što volim otići svako malo negdje ... volim se tamo i osvježiti. S 'ladnim pivom, da se utaži žeđ jelte. Pa tako sam probao dosta dosta piva i padni me prije nešto više od godinu dana pa daj da ja slikam ta razna piva. Ne samo različita piva, nego ono, da slikam ambalaže. E sad ... zašto ambalaže. Pa evo recimo, da li se sjećate kako su prije izgledale boce ovih domaćih piva? One popularne "zidarke". I bili vi ljubitelj/konzument/nešto_treće tog i tog piva, moj osobni dojam je da se sjetite te boce ... i onda misli nekako počnu lutati po povijesti u stilu "gdje sam ja to vidio", "joj sjećam se tih vremena" i raznih drugih. Tako nekako sam i ja razmišljao kad sam došao na ovu ideju. Nije da ću slikati piva eto zato da imam slike boca piva ... mož' mislit ... nego čisto onako za 20 godina kad uzmem Ožujsko u ruke, da imam sliku kako je izgledalo 2010. godine recimo.

I tako sam počeo slikati razna piva koja sam probao, vidjeli moji frendovi to pa su mi i oni počeli donositi razna piva kada odu negdje van, čak i kad u Zagrebu nađu neko pivo koje misle da nisam probao, donesu mi. Hvala im u to ime. Počeo sam i ja kupovati na "veliko" kad odem van. I tako u 13ak mjeseci skupio sam 160ak raznih ambalaža 137 piva iz 76 pivovara iz 23 države, pa ih ovdje prikazujem sortirane po državama ... jer mislim da je tako i najlakše ih prikazati. Kako sam stavio ovdje na blog jednu điđu da kad kliknete na sliku tamo se prikaže slika uvećano i neki tekst ispod nje, u taj tekst ću staviti ono osnovno o pivu: Pivora, ime piva, zemlja podrijetla, udio alkohola (ABV - alcohol by volume). Ima ih bezalkoholnih, lagera, paleova, strongova, eisbockova, doppelbockova, märzena, pilsnera, svijetlo ... da ne dužim.

Australija

Bundaberg brewed drinks P/L

Austrija

Brau union Österreich AG

Brauerei Weiselburg

Gösser Brauerei

Ottakringer Brauerei AG

Privatbrauerei Fritz Egger

Schloss Eggenberg

Stieglbrauerei

Belgija

Brouwerij Abbaye de Leffe a.s

Brouwerij Corsendonk

Brouwerij Duver Moortgat

Brouwerij Het Anker

N.V. Palm Breweries S.A

Van Honsebrouck

Bosna i Hercegovina

Banjalučkapivovara AD

Sarajevska pivara

Crna Gora

Trebjesa AD

Češka

Asahi breweries Ltd

Budweiser Budvar, N.C

Královský pivovar Krušovice a.s

Lobkowiczký pivovar a.s

Pivovar Hlinsko a.s

Pivovar Janáček a.s

Pivovar Jihlava a.s

Pivovar Klášter a.s

Pivovar Platan a.s

Pivovary Staropramen a.s

Plzeňský prazdroj A.S

Rodinný pivovar Bernard a.s

Danska

Ceres

Francuska

Brasseries Kronenbourg

Hrvatska

Carlsberg Croatia d.o.o.

Dobra d.d.

Jadranska pivovara - Split

Karlovačka pivovara d.d

Osječka pivovara d.d

Pivovara Ličanka

Zagrebačka pivovara d.d

Irska

Carlow Brewing Company

Diageo Ireland

Guiness & Co

Italija

Birra Peroni S.p.A.

Mađarska

Borsodi Sörgyár Zrt

Dreher Sörgyár Zrt

Heineken Hungária Sörgyárak Zrt

Pécsi Sörfőzde Zrt

TESCO Global Áruházak Zrt

Viniqum Kft

Meksiko

Cerveceria Modelo S.A

Nizozemska

Bavaria N.V. Holland

Njemačka

Allgäuer Brauhaus AG

Augustiner Bräu

Bayerische Staatsbrauerei Weihenstephan

Berliner-Kindl-Schultheiss-Brauerei Gmbh

Brauerei Abfüllung

Brauerei Heller

Eichbaum Brauereien

Erdinger Weissbräu

Hasseröder Brauerei Gmbh

Klosterbrauerei Andechs

Lindenbrauerei

Löwenbräu AG

Oetteringer Brauerei

Paulaner brauerei GMBH & Co. KG

Spaten-Franziskaner-Bräu GmbH

Rusija

Pivovarenaja Baltika

Slovačka

Heineken Slovensko a.s

Slovenija

Pivovarna Laško d.d

Pivovarna Union d.d

Srbija

Apatinska pivara AD

Carlsberg Srbia d.o.o.

Španjolska

S.A. damm

Švedska

Spendrups Bryggeri AB

Švicarska

Feldschlösschen Getränke AG

Velika Britanija

Gaymer Cider Company

St. Peter's Brewery

Beč, Beč i još jednom Beč (part 1)

2010-05-06T21:12:00.004+02:00

I opet sam bio u Beču. Napisao sam u postu da ću ići opet i obistinilo se :). Sve sam sa sestrom planirao kad ćemo opet tamo kad nam uleti njena frendica da nju vozi njen dečko u Beč (isto ide na razmjenu studenata kao moja sestra) i da li bi htjeli mi ići s njima da im pokažemo kako zaobići autoceste u Sloveniji i da joj pokažemo di šta treba po Beču (barem ove birokratske stvari koje moraš odmah napraviti) a i grad dok se ne snađe. Mislim da nije ni rekla do kraja, mi smo si već spremali stvari za Beč, hehehehe. Ipak, radi se tu o 4 dana. Smještaj ... eto prvog problema. Sve sobe u sestrinom bivšem domu su zauzete do srpnja :-(, hosteli su od 35€ po krevetu, u domu di ide sestrina frendica ne možemo dobiti sobu ... i šta sad. Pa jebemu sve. Ajd seka malo se raspitaj tamo kod stare ekipe pa da vidimo nešto. I uspjeli smo dobiti jednu garsonjericu pod uvjetom da ponesemo svoje deke i da donesemo bocu kruške i karlovačkog piva. A problema :-), volim kad se vrši robno a ne novčano plaćanje. Za 130kn 3 noćenja, fino dobro. Oh Vienna here we come.

Put k'o put, nema se šta pričati. Došli tamo, obavili birokraciju, smjestili kolegicu, malo prošetali gradom i odvezli nas do našeg doma. A kako je petak jelte, pa šta se petkom navečer radi nego u izlazak. A tamo se izlazi tako što se kupi ogromna količina piva pa se sjedne u zajedničku kuhinju :-). Ali nisam zato išao u Beč, nego obići još građevina koje nisam prošli put obišao pa stoga neću ni pisati o aktivnostima u zajedničkoj kuhinji (samo ću reći da je kartanje trajalo do 4-5 ujutro, kao i prošli puta).

Već sam si ja bio pripremio šta ću sve obići (šta bi sve htio obići) - Bečki muzej trajvana, pivovaru Ottakringer (naravno kupiti pivo, ne razgledavati građevinu ;-)), Karlovu crkvu i trg, flak toranj sličan onome u kojem je smješten Haus des Meres, vojni muzej i opet toranj na dunavskom otoku, Caffe Central, Michaelerplatz ... ne nužno tim redom. Ispostavilo se da opet nisam imao vremena za sve i da ću opet morati ići tamo (a teško će mi pasti, hehehehe). Mislio sam da će to biti problem obići jer nismo ponjeli plan grada ali se ispostavilo da se po Beču tako lako snalaziti da plan grada i nije predstavljao problem.

Prvo što smo se dogovorili za obići je Tehnički muzej. Smješten je u blizini stud. doma gdje je smještena sestrina kolegica pa smo usput pokupili i njih. Naslikali smo se ohoho, pa ću samo izdvojiti nekoliko slika. Zanimljivo je što se većinu eksponata može "koristiti". Znači ući u vagon, isprobati kako nešto radi na umanjenoj kopiji i tako. Kod nas kod svega piše NE DIRAJ!.

Nagledali se mi tog muzeja ... jedno 3 sata smo bili unutra i odlučili pronaći nešto za pojesti. Putem vidimo mini spremište tramvaja kakvo prvi put u životu vidim ... znači k'o da recimo umjesto Branimir Centra u Zagrebu imate takvo spremište ... i mislim da je to puno pametnije, imati tako mala spremišta po gradu pa novi tramvaj može brzo izaći na liniju nego jedno ili dva centralna kao što je to slučaj u Zagrebu.

Nažalost nisam stigao u tramvajski muzej ... iako bi se po ovoj slici dalo zaključiti da sam vidio tako nešta ;-).

Nego pojeli mi, popili pivo, šta ćemo dalje ... oni bi malo do centra grada, do Stephansdoma i tako to, ja bi u vojni muzej. Ajd dogovorimo se, imamo mobitele, ode ja tamo pa kad završim im se javim i nađemo se negdje.
Krenem ja do vojnog muzeja, slikam tako malo samu zgradu, nekadašnja najstarija vojna škola, danas najstariji vojni muzej i mislim općenito muzejska zgrada u Beču ...

... uđem unutra da pitam koliko para košta ova muzika kad mi lik kaže da rade do 17h. Ja na sat a ono 16:50. A uuuuuuuuuuuuuuuuu ... sveca mu .... ma ništa doći ću sutra, preksutra, nije bed (i naravno nisam stigao, hehehehe).
Ništa, ajmo natrag. E da, pri dolasku do Arsenala sam malo prošetao tim dijelom jer je tamo stari Südbahnohof, najsjevernija točka Jugoslavije. Ako tamo ne nađete nekoga tko zna pričati nekim jezikom sa ex-Yu prostora, onda ste u nekoj paralelnoj dimenziji sto posto. Kako su tamo bila u biti dva kolodvora, Südbahnhof i Ostbahnhof u jednoj zgradi i oba su bila slijepa, odlučili su Austrijanci napraviti prolazni kolodvor i tako povećati broj vlakova koji može u jednom satu proći kroz kolodvor pa se ovaj stari kolodvor ruši. Ako ste slučajno vidjeli na kolodvoru u HR da piše da vlak ide za Wien Miedling, to je kolodvor prije ovoga, jer do ovoga, jelte, ne može više doći vlak ;-).

Nađem se sa ostatkom kod Stephansdoma i dogovaramo šta ćemo dalje. Sestra ide natrag u stud. dom, ovi bi vidjeli Prater. Ma kakvi Prater to ništ ne valja, ajmo na Donauturm, htio bih vidjeti kakav je pogled u sumrak sa njega. Cijena oko 5€. Ajmo, vodi nas. Prošli puta sam isto pisao o Donauturmu pa sad neću ništa dodatno opisivati, samo ću postaviti slike okolnih nebodera i UNO Citya te panoramske slike Beča. Nadivili se pogledu i popili koje pivo u restoranu. E još jedna zanimljiva stvar. Kaže taj dečko jesu ono tamo u daljini vjetroelektrane? Pa mislim si, mrak je čoeče, prvi put si gore, gdje i kako ti vidiš vjetroelektrane? I ja pogledam i pazite sad ... kako vjetroelektrane imaju crveno svjetlo na sebi, a imaju isto tako i propeler s 3 elise. E kako koja elisa prijeđe preko svijetla tako se ono "fiktivno" ugasi i upali. A čovjek radi u HEP-u pa eto kako je on to odmah skužio ;-).

I s time je završio drugi dan razgledavanja i kretalo se u drugi dan izlazka u kuhinju ;-). Dok smo večerali raspitivao sam se kod cure koja nas je ugostila i njenog dečka za flak toranj u Augartenu, da bi to htio otići vidjeti. Oni mi kažu da se nema tamo šta vidjeti i da ne možeš se popeti na to, ali bi mogli sutra u Haus des Meeres u onaj veliki flak toranj, tamo lijepo vidimo morske živine a imamo i gore pogled na grad. Pa mogli bi smo ... nisam prošli put bio u Haus des Meeresu jer mi je bilo skupo dati 12.5€ pa ćemo eto ovaj puta.