nedjelja, 4. studenoga 2007.

"A šta da radim?"

U naslovu se da prepoznati ime pjesme poznate rock grupe Azra (Štuliću vrati se). Al nećem pričati o Azri. Pričat ću o ljubavi. Pričat ću o vezi. O onome nakon veze. Stvari su išle tako da sam ja bio grozan prema njoj. Emocionalno hladan, nestrpljiv za slušati ju, gotovo iritantan za bilo što osim reći joj preko moba pusa i poxxx se (uglavnom kad je meni trebalo). I u glavi sam furao svoj film. A film je itekako bio krivi. I otišla je. Možda na kratko. Možda na stalno. Ali tek tada su se u meni probudili oni osjećaji poput ljubavi, poput nježnosti.

Digresija: nisam od početka veze bio takav prema njoj, iako sam i tada bio dosta oprezan glede emocija, vjerojatno zbog bivših veza.

I čuješ riječi, preko telefona: "Prekidamo. Ne mogu više ovako.". I misliš si, još i dalje u svojem filmu, a odi ako to želiš, ti si za većinu kriva. I onda ti tvoja voljena (a tek sad to vidim) ispriča šta si sve ti njoj radio, za šta si ju sve krivio, na koje načine si ju htjeo promjeniti. I otvore mi se oči. U trenu. I primjećujem da za većinu toga sam ja bio kriv. Jer sam ja imao svoj film u glavi koji se vrtio neovisno o stvarnom svijetu. I koliko god mi je podarivala ljubavi, moj film iz glave nije to vidio. Odnosno ja. JA nisam to vidio. I sve moje prijetnje iz tog filma poput "Ostavit ću te", "Ti se dalje trudi u ovoj vezi", "Mi nemamo što o tome razgovarati" su postale odjedanput glupe. Glupe. GLUPE. Shvatio sam.

Shvatio sam koliko mi je stalo do nje. Do njenog fizičkog izgleda. Ne samo do fizičkog izgleda. Zapravo velikim dijelom ne do njenog fizičkog izgleda. Nego do svega onoga što ona je. Do svega onoga što mi je pokazala. Do njenog poimanja ljubavi. I kad sam bio grozan prema njoj, ona je to trpjela i vjerovala u sebi da ljubav može pobijediti sve. I koliko je davala sebe u tu vezu. I koliko je vidjela od te veze.


...

I sada smo prijatelji. Tako ona kaže. A svaku njenu riječ kad ju čujem upijam kao da nekom ovisi život o tome. I tjeram se da ne mislim toliko o tome, ali uzalud. I razmišljam si da li ju pustiti i krenuti novim putem, gdje se neću morati suočavati sa teškim ponovnim susretima sa ljudima oko nje, ili pokazati da ju voliš, kakve god bile zapreke na tom putu, ali sa vjerom u bolje sutra, sa vjerom da ako nekoga voliš da ćeš to pokazati kako god trnovit put bio, sa vjerom da nakon kiše dolazi sunce.

"A šta da radim?" - Promišljajući, ne samo dok pišem ovo, već od kad su izrečene sudbonosne riječi "Prekidamo.", i od kada mi je otvorila oči, želim joj pokazati da ju volim unatoč tome kakav sam bio, i da kakve god bile zapreke na tom putu, ona je ta osoba koju volim i koju cijenim. It's my precious.

I opet promišljam o istome. I svaki put je sve čvršća ta odluka u meni.

A ono da krenem novim putevima. NE. Samo još više laži i samo još više negiranja.

"A šta bi ste vi uradili?"

Pozdrav