srijeda, 23. travnja 2008.

Noći besane

Ne znam jel ima taj prepjev al kad god čujem pjesmu Besame Mucho, meni u glavi riječi besane noći.

Al nije baš bilo u gluho doba po noći, nego oko 22 sata, pa da podijelim i to čudo.


Vozilo koje "bi trebalo" prevoziti unesrećene se i samo unesrećilo.

utorak, 22. travnja 2008.

Istočni Zagreb sa Remize


Slika za uvod posta. Panoramski snimak od Trešnjevačke "cigle" do početka Remize


Tri nova trajvana i Galf. Na srednjem trajvanu piše "Kvar", na displeyu :-)

ponedjeljak, 21. travnja 2008.

Popodnevno gluvarenje po Zagrebu


Sunce nad kišom okupanim Zagrebom ... nad Sigetom

nedjelja, 6. travnja 2008.

NATO - OTAN



Kako je ovih dana Republika Hrvatska dobila pozivnicu za ulazak u NATO, te kako je Američki predsjednik George Bush bio u Hrvatskoj da nam donese sretnu vijest, počeo je kružiti antiNATO mail u kojem se navodi sve i svašta, kako je narod naivan i zato narod ne treba odlučivati o ulasku u NATO ili ne, kako ćemo samo izgubiti a ne dobiti ulaskom u NATO i hrpa takvih besmislica. Pa bih ja pokušao malo proanalizirati taj mail.

Hrvatska se sprema za ulazak u NATO. Intenzivno nam se servira preko medija kako je to nužno, i kako su samo primitivci protiv. Uobičajeni argumenti su kako će nas NATO braniti od nemirnog Balkana i Srbije, kako će nas manje koštati vojska jer će sada biti mala i profesionalna, a kako se za NATO baze ne moramo brinuti, jer da 'neće biti NATO baza u Hrvatskoj'. U isto vrijeme se sve koji bi se usudili iznijeti suprotne argumente ušutkava i marginalizira. Rezultat je to instrukcija koje je kod predsjednika Mesića i premijera Sanadera pohađao Vanja Sutlić (glavni urednik HRT-a) i još neki čelnici iz medija o potrebi da NATO uljepša i ušminka pred ocima hrvatske javnosti. A još prije toga, za svaki slučaj, pripremio se teren ustavnom izmjenom po kojoj nam ne treba referendum. Jer narod je naivan, i ne smije odlučivati sam o svojoj sudbini. Bolje je kad to čine korumpirani političari.

utorak, 1. travnja 2008.

Prođoh Bosnom kroz gradove

Kao što kaže pjesma čije ime krasi naziv ovog posta, tako se i dogodilo.

Dan je prolazio polako, ali je prolazio. Bilo je 27.02.2008., 20.50 kada je kretao vlak za Sarajevo. Vlak u kojem smo bili moj frend Nikola i ja. Promatrao sam (koliko sam mogao jer je bila noć) kraj kroz kojeg je prolazio sve do granice sa Bosnom i Hercegovinom, odnosno sa entitetom Republika Srpska. Tada me je uhvatio san i vlak je bez mojeg promatranja nastavio voziti dalje do Sarajeva.
6.20 ujutro, 28.02.2008. Vlak dolazi na Sarayski kolodvor, gdje nas dočekuje naš svesrdni domaćin Jimbo, koji nas je odveo u njegov stan. I tu prestaje idiličan ton. Slijedilo je 8 dana upoznavanja grada, Bosne, čevabdžinica i Sarayskog piva.


1. dan
Po dolasku u Jimbov stan krenuli su planovi gdje i kako. Preko Marindvora, dijela gdje je poznati Holliday Inn i zgrada Saveznog Izvršnog Vijeća koju vjerujem svi pamte po panoramama Saraya prije rata, dođosmo do Baščaršije. Najpoznatiji dio Sarayu za koji vjerojatno znaju svi, iako nisu bili u Sarayu, je Baščaršija. Gladni i željni Bosanskih pripravaka, okusili smo burek. NE burek sa mesom i NE burek sa sirom. Nego jedan jedini burek. Mužjaka među pitama.

Kad pogledate kakvih ima pita, dakle, burek odnosno pita sa mesom, zeljanica, sirnica, krompiruša ... jedino je burek muškog roda.