ponedjeljak, 23. kolovoza 2010.

Beşiktaş i Beşiktaş nisu isto

Zora rudi bit će dana, na krovu je tarapana.

Ili mačja krkačina. Probudili su nas nesmiljeni zvukovi divljanja mačaka da bi se ispostavilo da se bore oko ženke. Kad smo pogledali na prozor imali smo šta i vidjeti. Šerif mačor jaše gđicu macu. Uspjeli smo fotodokumentirati radnju ali kako je ovo pristojno blogče :-), neće biti postavljena.

Danas je opet na repertoaru bila azijska strana, ali ovaj puta se nećemo zajebati pa ići na SeaBus do Yenikoya nego ćemo na Eminönü na običan trajekt pa do sjevernijeg dijela azijske strane, ovaj put Üsküdar [Iskidar].


Mihrimak Sultan Camii [Mihrimak Sultan Čami] je jedna od rijetkih džamija na azijskom tlu Istanbula koja je, ajmo reći, turistički atraktivna. Više zato što je uz samu luku nego što je poznata iz nekih povijesnih razloga. Iako ne sumnjam da nosi svoju povijesnu težinu.

Opet smo se odlučili za lutati mahalom dok ne nađemo nešto jeftino, povoljno za pojesti. Naišli smo prvi puta u Turskoj na burek, iliti ga autohtono Börek. Mašala, tu ćemo sjesti i jesti. Koliko god koštalo, nije vražje nego ono na Sultanahmetu. Pri sporazumijevanju smo zaključili da burek u Bosni i burek u Turskoj nije isto. Sad da ne ulazim u detalje, burek u Bosni je ono što je kod nas (i u Turskoj) burek s mesom, tj. muško među pitama (ovaj burek). Sve ostalo su ženske pizdarije (krumpiruša, zeljanica, sirnica, špinatluša). Ali u Turskoj, zemlji bureka, je burek sa _____. Meso, krompir, sir, povrće, zelje, špinat ..... Nije da ima veze, ali eto da se vidi razlika. No uglavnom, uzeli mi 300g bureka po svakom (malo je to za nas jebemu), uzeli i čaj, uzeli i limunadu koja je pravo fina bila (Turci imaju običaj osim vode na svakom koraku, na svakom drugom koraku imati one mješalice za limunade i orandžade i to isto prodavati). I sad mi pojeli i popili, netko od nas traži račun i kaže gospon Turak: "15 TL". U jebemu, 7€ za malo bureka, čaja i limunade. "No, no, no" - "15TL all". Mašala efendija, nismo puno pojeli al nas nisi opljačkao kako su nas znali prvi dan zloupotrijebiti :-).

Nakon ugodnog ručka, spustismo se natrag do luke i odlučimo prošetati do mosta koji povezuje europsku i azijsku stranu Istanbula. Jimbo je tih dana pričao da navodno postoji kebap koji se ne pravi na plinu nego da efendije stavljaju pravi žar i da se tako peče. I tako u šalabajzanju okolo naletimo na takav kebap, al jebaji ga, kak smo malo prije jeli bureka, preskočili smo kebap. Iako smo ga navečer našli kod Sirkeci Hbf pa smo ga tamo okusili.





Krenuli tako prema sjeveru, gdje most spaja dva kontinenta, al smo došli do nekog parka usput i tamo odlučili napraviti pauzu i zaleći (istina, puno Turaka sjedi i leži u tim popodnevnim odmaranjima u raznim parkovima što mi je super. Eto vidio sam to i na zapadu da jako puno ljudi sjedne u park, ili legne, i odmara ili čita knjigu ili raspravlja o filozofiji novog doba. Kod nas se to počelo prakticirati u sitnim koracima tek od prije dvije godine). I Jimbo izvadi neki "Lonely planet" guide i počne ga čitati tamo u travi u parku na ležećki i nađe zanimljiv dio. Taksim je centar Istanbula, niz Taksim ide glavna džada gdje i turisti i Turci jedu jeftino i odlično, a najzanimljivija je Istiklal strasse gdje su birtzevi kakvih nema u Istanbulu, ni u Turskoj. A pogotovo Nevizade sokak pokraj Istiklal strasse.


Odmah odlučimo ne ići dalje do mosta, do kojeg ima oko 2-3km štenje, nego ćemo se vratiti natrag do trajekta. I nećemo ići natrag za Eminönü nego idemo do Beşiktaşa. I došli mi do trajektne luke na Üsküdar. Za Kabataş u Beşiktaşu i čiča pita nas "za Beşiktaş"? Da, da tamo idemo. I tu nastade zajeb, tj, ja napravio zajeb. Beşiktaş je jedan dio grada, kao ajmo reći novi Zagreb u Zagrebu. I sad u tom okrugu imate kvartove Kabataş i Beşiktaş. E a mi išli u kvart Beşiktaş. Jedno 5km razlike :D

I ništ, šta sad, put pod noge. E tu smo u Beşiktaşu vidjeli po prvi puta prave trgovine, markete jerbo ih tamo kod nas na Cankurtaranu uopće nije bilo, kao ni u cijelom starom Istanbulu. Upalili GPS i gledaj kako doći najbrže do Taksima. A Kabataş sam spominjao u prvom postu, to je zadnja stanica tramvaja i od tamo ide podzemna uspinjača do Taksima. A mi smo eto malo dalje, pa gledamo kako što prije doći do bilo kojeg znanog prijevoznog sredstva jer taxi nećemo, s autobusima se ne znamo snaći. Pa smo se odlučili otići do metroa, nekih 3km gore uzbrdo, do stanice gdje je i vojni muzej.


I tako smo se ponovo našli na Taksimu. Jedva. Al nismo džabe mi mladi neumorni lavovi, idemo sad pronađi taj Nevizade sokak majčicu mu njegovu pa da popijemo koju žirafu tamo (onu veliku menzuru od 2.5L).

Inače, u svakoj birtiji gdje smo sjeli i naručili pivo, donjeli bi nam kikirikija ili ostalih orašastih plodova i to bi nam onda podeblje naplatili. Od 2 do 5€. E ovdje nismo dobili kikiriki nego krastavce i mrkve narezane na duguljaste ploške i to umočeno u limunovizreklamirati čisto zato što nam nisu ništa ekstra naplatili a što je jako lijepo od njih. Birtija se zove Bidirik.


I nakon što smo se iznenadili sam tim krastavcima i mrkavama u Bidiriku, odlučili smo se prema Taksimu natrag, gdje smo vidjeli puno restorana tipa menza. PRstom pokažeš šta hoćeš i to dobiješ. Na putu do restorana zapeli smo uz neke maškare ludorije, koje su me moram priznati pozitivno iznenadili ... mješavina maškara i plesa.


A evo i u video izdanju kako je to izgledalo:




Inače po toj Istiklal strasse vozi stari tramvaj. I to jedan tramvaj po jednim tračnicama (nema u oba smjera) na jednoj liniji. Ovaj puta su vozili prikolicu na kojima je svirao bend, što je zanimljivo i prvi puta vidim to (u svim gradovima u kojima sam vidio i vozio se s trajvanima, nisu imali ništa slično).



Napokon smo došli i do restorana kojeg smo napikirali. Nemojte me sad pitati kao se zove jer ne znam ... al uglavnom kad se ide prema Taksimu je s lijeve strane (e pa sad nađite, hehehe). Uglavnom, za večeru je bila stanardno čorba, zatim neka piletina pečena (oni vole piletinu ko blesavi) sa finim somunom i pazite sad, puding kolač sa pilećim prsima posipan cimetom. E to kad sam pročitao (fala Bogu i Allahu pa je u tom restoranu pisalo na emgleski uz turski) rekao sam e to moram probati. Samo, to je valjda tako izmljeveno to pile da ga mama nebi nikako prepoznala. Veličina piletine u tom puding-kolaču je negdje između veličine atoma i molekule. Ne osjeti se pile pod zubima, a opet se osjeti na jeziku. Fora zajebancija, nema šta.



Nakon što smo se tu pravo fino najeli, odlučili smo se prošetati opet niz Istiklal pa do Tünel podzemne uspinjače. To vam je druga uspinjača koju spominjem ovdje, a inače prva napravljena u Turskoj 1875. godine. To je 2. ili 3. podzemna željeznica u svijetu. E sad. London Underground je napravljen 1863. Onda je neka Beach pneumatska željeznica u New Yorku napravljena 1869. godine. Pa Tünel u Stambolu. Ali ova Beach željeznica u New Yorku je radila do 1873. godine kad je propala, tako da nije krivo reći ni 2. ni 3. podzemna željeznica na svijetu. Ideju je dobio neki Francuz koji je vidio priliku da se dodvori sultanu Abdülazizu pa je predložio da se povežu tada trgovački i iznad njega stambeni dio Istanbula. Dobio je naklonost od sultana i počeli su radovi. Galata je bio trgovački dio, danas zvan Karaköy, a stambeni dio se zvao Pera, danas zvan Beyoğlu. Iako više nema tako značajan karakter kao krajem pretprošlog stoljeća, i dalje se koristi i prava je turistička atrakcija.


I to je bilo to od Istanbula treći dan. Više nije bilo muzeja, nego čisto turističko šalabajzanje po gradu. Na kraju smo pojeli kebap na žaru kao što sam napisao i krenuli umorni ko miševi u hostel podno Plave džamije. Trebalo je napuniti baterije kako fotoaparata tako i svoje za zadnji dan Istanbula.

P.S. Još sam nešto zaboravio spomenuti. Hodamo mi tako gradom, mislim da je to bilo na azijskoj strani (nije, bilo je na europskoj kad sam nas ja odvezo na krivo pristanište, hehe) grada kad vidimo plakat za stanove u nekom novijem kvartu Istanbula (čitajte minimalno 1 sat vremena autocestom do centra Istanbula). Uglavnom evo slika i opis na njoj.



NASTAVAK