srijeda, 25. kolovoza 2010.

Istanbule, Istanbule, ubio te vlak

Zadnji dan bivanja u Stambolu smo dogovorili lagano okolo po gradu i slikavanje gluposti. S tim da ... kad se dignemo idemo na čaj u azijski dio i na Taksimu, tj. na Istiklal strasse, večeramo.

Pa kako nije bilo eto kulturnih znamenitosti (osim kršćanske crkve) do puta natrag, stavit ću samo slike pa uz njih sitne opise. Kad krenemo natrag, e onda počinje rokenroll pravi.



E kad smo obavili zadnje lutanje ove godine (maaaaah, bolje reći tog puta, tko zna oće me guz'ca opet odvuć tamo ove godine, s njom se nikad ne zna), taktički smo bili na Istiklal strasse i krenuli smo u povampireno traženje gdje jesti, hehe. Našli smo mjesto slično kao dan prije, menza stil. Taman smo došli 10min prije nego što zađe sunce pa i muslimani mogu jesti. Drug Jimbo i ja naručimo jednu stvar. Konobar nam stavi na tanjur i ode. Pa kudš sad, nismo mi gotovi. Alo, alo, kelnebaru? Yes? This one please. Times two. Stavi i ode. Pa čekaj jebemu sve, oš stavljat hranu il ćeš se pravit blesav? Yes? E sad smo skontali, pa smo mu odmah rekli to to to to i to. Daaaaa, puno toga je bilo. Još je meni taman bilo mjesto na tacni za grah koji se zove "cow bean" al rekoh neću. Dođem na blagajnu i platim 8€. Ah ti sveca, toliko sam platio onaj sladoled koji sam probao na Sultanahmetu. Sjednemo mi i kažem ja Jimbi kako sam još taman na ovaj dio (pokazujem prstom) tacne stavit i onaj kravlji grah al ipak nisam, kad se on odvali smijati. Zaključili smo da je on imao istu ideju ali eto i on je odustao od tog podhvata :-)



Jooooj, evo sad gledam u sliku i teško mi dalje pisati. Ali, ali, ali. Fali nešto. A šta fali jebemu, najeli smo se. Pa nismo se napili. Sjetili se jednog dobrog birtza, blizu Kurabiye sokaka gdje smo večer prije popili pivo i krenuli tamo da upotpunimo Istanbulsku posljednju večeru ove godine (maaaaah, bolje reći tog puta, tko zna oće me guz'ca opet odvuć tamo ove godine, s njom se nikad ne zna). Sjednemo i dobijemo cijenik. Nismo baš ni imali šta za gledati, uglavnom je to Efes u različitim količinama i ugledamo 0,7L u krigli. Tri prsta tri različite osobe su automatski uperile u to. Konobarica se samo nasmijala i okrenula se prema točioniku.



E sad kad smo sredili sve, bilo je vrijeme da se lagano vratimo do hostela, pokupimo svoje stvari i popričamo zadnju sa našim hoteldžijom. Iako smo trebali još ujutro iznijeti stvari pošto smo toliko i platili, uljudni efendija hoteldžija nam je pustio bez ikakvih pregovora, problema i dodatnih novaca da ostavimo stvari do navečer, pa čak i da se otuširamo prije puta. Hvala mu ovim putem.



I tako je došlo vrijeme za gibati natrag. Počeli su se lagano skupljati autobusi, počeli i turisti. Autobusom je trebalo natrag do Çerkezköya. Kad smo krenuli, taman 22 sata, krenuo pomoćnik vozača donositi plastične čašice i Lipton crni čaj. Ooooopa. Vidi vidi. Em je unutra klimatizirano da je super, em imamo dodatnu uslugu. Samo di je voda (*pokušavamo okolo naći cijev od klime da barem iz nje natočimo :P*)? Kein problem, dolazi isti čoek i toči vruću vodu iz termosice u čaše. E tu se drug Jimo sjetio da bi u trećem prolasku mogao donjeti peciva, a u četvrtom prijenosni kebap pa da svakom malo naguli u pecivo. Jako dobra ideja, ali realizacija loša. Štoviše, realizacije nije bilo.

Stigli mi u taj nesretni Çerkezköy, mi na brzinu uzeli stvari i ukrcali se u turski schlafenwagen. Nismo gledali za gdje je rezervacija ni ništa nego sjeli ko šerifi. Ostavili stvari i izašli. Dolaze neki ljudi unutra a mi kucamo na prozor i pokazujemo "no no". Pravi šerifi. Na kraju kad smo ušli unutra, dolaze neki Emglezi. Excuse me, we have reservations here. Molim? Nemtudom? Na kojem jeziku ovi pričaju? Eto mi se pravili blesavi pred njima jer oni nama hoće oduzeti kušet kupe gdje smo mi sjeli. Eh, pravili se Englezi pred Englezima. Na način da ne znamo engleski :) Došli oni sa turskim kondukterom da on nama objasni šta je na stvari. Jer mi ne razumijemo taj njihov emgleski. I kaže nama turčin "Where are your seat reservations?" - "Here efendija, here". I pokaže on nama da smo mi u bugarskom vagonu, ne turskom i da moramo ići. Ajde brate, nije greda. Samo ovi englezi nas malo čudno gledaju jer prije 2 min nismo znali engleski :-).

U bugarskom vagonu moram priznati da je bilo bolje nego u turskom. Turski je kušet kola. Znači imaš za sjediti dolje, po 3 sjedala sa svake strane, i onda si možeš spustiti gornja dva kreveta (ko u atomskim skloništima) i imaš po 3 kreveta sa svake strane. Bugarski je pravi schlafenwagen. 3 kreveta. Dio za ostaviti ofinger sa košuljom i hlačama. Ogledalo i 220 za brijanje. Ispod stola (ajmo reć kuhinjskog) umivaonik sa toplom i hladnom vodom. Pravi ono odjeljak za dugo putovanje. Samo da je PUUUUNO urednije.


U takvom smo vagonu stigli do Sofije. U Sofiji je došla naredba da moramo presjedati za Beograd. E sad. Mi smo iz ne znam kojeg razloga u Istanbulu tražili rezervaciju samo do Sofije. Iako isto košta do Beograda. Da li zato što turci nemaju pojma šta je Beograd pa smo rekli Sofija, da li zato što nismo razmišljali, da li nešto treće. Vrag će ga znati. Izađemo iz vagona, a ispred nas isti onaj radnik sa željeznice kojeg je drug Jimbo opisao da je htio naplatit informaciju za pivo kad smo stali u Sofiji prema Istanbulu pa je na kraju uzeo pivo dvoguzu. Prijatelji, dođite, treba rezervacija. Ma kakva rezervacija čovječe, presjedamo u vagon sa sjedalima. Da, da. Treba rezervacija. Ma mrš u mp3, odjebi od nas, znamo šta ti hoćeš i da samo tražiš pare. I čovjek ode. A otišli i mi prema rezervacijama, eto valjda zato što smo glupi u stranoj zemlji pa ipak da pitamo. Uglavnom, dok smo mi pitali i ovo i ono, i naravno rezervacije tad nisu radile, taj vlak je dodao i oduzeo neke vagone i krenuo dalje prema Beogradu. Kad smo mi to shvatili (a budale smo, znali smo da je direktna linija, samo izmjena vagona u Sofiji) i poletili prema peronu, vlaka već nije bilo dobrih 10-15 minuta. Da ukratko opišem Bulgarske željeznice.


A ne valja gubit glavu i živce zbog toga. Kad smo već tu, idemo vidjeti velebni glavni trg, nepregledno mnoštvo bulevara koji ga okružuju i pokušati zamisliti kako je to 100 puta veće u Moskvi. Hmmm, da. Evo kroz slike i opis uz njih ću predočiti Sofiju.


Vraćamo se natrag na centralnu garu iliti ga Sofia hbf i imamo još pol sata do vlaka. Pijemo neko Bugarsko pivo koje zanimljivo izgleda.



Boca od 600ml, sa pull off čepom, ne vidi se svaki dan. Inače pivo je dobilo ime po obližnjoj špilji, nedaleko grada Vratsa gdje se pivo i proizvodi. Špilja je nastala od krških formacija i sastoji se od 10 dvorana. Prva dvorana, ona kroz koju se ulazi je dobila ime na Bugarski (pa i na naški brate mili) Ledenika zbog ledenih kristala koji se tamo zadržavaju preko zime i cijelog proljeća.

Kako smo krenuli, odlučili smo ostati budni do bugarsko-srpske granice, do koje ima nekih sat vremena. Kako nam je bio pomalo dosadno, odlučili smo napraviti zabavu u prolazu vagona. Izvadili rakiju, stali na prolaz i svatko tko hoće proći naprijed ili nazad mora popiti rakiju. Neposluh ne dopuštamo (izuzev jednoj curi koja je čeznutljivim glasom rekla da ona ne može piti jaka pića). No pass. Drink rakija for pass. I dobro nam je išlo. I došla je bugarska kontrola. Dali putovnice. Hoće proć. Stari moj, "no pass" i dalje vrijedi. Ne ne ne. Ne mogu. Moraš, ili idi okolo. I uzme Bugarski carinik rakiju. Rispekt. Došla srpska kontrola. Dali putovnice. Hoće proć. Stari moj, "no pass". Pas mater, GRA GRA GRA ... GALAMDŽIJEEEEE. Ajd, vi možete proći bez rakije, jebiga. Došao i srpski kondukter. Majstore nema dalje, dok šljivu ne probaš. "Ne pijem dok Paja vozi". Gromoglasan smijeh, mwahahahahhahahaha. Legenda, on može proći, složili smo se.

"Ne pijem dok Paja vozi" je rečenica iz jednog kultnog Jugoslavneskog filma "Kamiondžije". Ovaj opis će vam, za one koji nisu gledali film, pobliže objasniti o čemu je stvar:


Čuvena antologijska rečenica iz filma "Kamiondžije" gdje su Čkalja i Pavle Vujisić, Paja i Jare lokalni prijevoznici s kamionom na ugljen. Naime, u današnje vrijeme se ta rečenica često koristi pri duhovitom odbijanju ponuđene čašice dragocjenog destilata. Naročito ako je suvozač "operisan" od volana ili su "Kerić" štekovani u nekom obližnjem grmu s alkotest.

Mile, aj 'da drmnemo jednu s'nogu prije nego krenete.
Hvala komšo, ne pijem dok Paja vozi.
Koji Paja?
Pa ova moja gospođa, ona kad je polagala vožnju sela na suvozačevo sjedalo, lamelu mi istanjio na milimetar, ručna kočnica mi redovito ostaje u ruci. Bolje da ne pijem ništa.



No, Paja je i dalje vozio voz, a mi smo negdje oko Pirota sjeli i zakrmili. Iduće što smo vidjeli je voz kroz nepoznata mjesta, ali okrenut vagon (pisao sam kako se u Nišu okreće voz, tj. lokomotiva dolazi na kraj voza i onda se nastavlja dalje ... ili nisam). Eto sad belaja ... da nije vlak za Makedoniju krenuo. Opet ćemo slati SMS "zbog spleta okolnosti ne stižemo u SB kad trebamo". Brzom prosudbom i uz druga Jimba shvaćam da smo prošli Niš, gdje je eto prvi vagon postao zadnji i obratno.



Ne znam koliko vas zna za Beograd i okolo, ali ovo je Avala. Brdo jugoistočno od Beograda na kojem je smješten TV odašiljač. Nastradao u NATO "dejstvovanju" 1999. godine i od tada je izgrađen novi toranj. Za razliku od onda kad su se gradili samo sivi mastodonti (kao što je dan danas toranj na Sljemenu iznad Zagreba), odlučili su ga okititi svjetlima da predstavlja kao neki pokazatelj s juga da se bližimo Beogradu.
Došli smo do Beograd - Rakovica prigradskog naselja. To je kao Zagreb - Sesvete. Eto blizu smo Beograd hbf napokon. Ali iz nekojeg vraga, vožnja max 10 km/h. Tako da je vožnja od Rakovice do Hbf potrajala dobrih 70-80 min.


Vlak staje, Beograd je pred nama. Ali od silnih čekanja u Sofiji, cijelodnevnog hodanja po Istanbulu, zanima nas sam da sjednemo negdje blizu Hbf i da pojedemo i popijemo štogod. Zaključujemo da je Beograd preblizu da bi ga sad išli upoznavati pa krećemo do Zelenog Venca (poznata tržnica u Beogradu) do fast food mjesta koje radi cijelu noć. Prije smo otišli na WC.

Dok smo otišli na WC, nastao je srpsko-američki rat. O čemu se radi? Ulazimo Jimbo i ja unutra, frajer Sera se dera za nama 20 dinara. Pusti, kad budemo izlazili ćeš dobiti. Utješi čovjeka. Taman mi da ćemo izaći, dolazi Amer i hoće ići na WC. 20 dinara. I have train ticket. Boli me k* što imaš kartu, 20 dinara. But I have train ticket. Ma koji ti je k* plati tu cenu jebem ti sestru. FOF, i amer pokaže gazdi Seri srednji prst, okrene se i krene natrag. Utom se iz gazda Sere budi Bruce Lee nagon te sa dva do tri udarca mokrom krpom opali jadnog amera (koji je 6 mjeseci radio u lokalnoj birtiji da može ići godinu dana lutat po Europi prije nego što upiše fax): Gdje si bio kad ste bacali bombe po nama 99'te i mi smo ko miševi strepili u podrumima. E ako to nije the best scena u 6 ujutro igdje na svijetu, ne znam šta je. Prišli smo Seri, platili smo 20 dinara i dali mu 10 extra da kupi novu metlu s mokrom krpom da pokaže amerima da na Balkanu nema zajebancije, da na Balkanu nema "hoću - neću", da Balkan govori amerima šta treba raditi, a ne obrnuto ;-).


Sjeverno od Hbf-a sjedamo na dotičnu lokaciju sa fast food bajticama i naručujemo pizzu. Ne bilo kakvu, XL pizzu. Dobivamo neku M pizzu za naše uvijete. A jebeno taj XL i recesija po Beogradu hara. Ali, moram priznati, nikad nigdje u Hrvatskoj nisam dobio toliko sastojaka na pizzi. Kečapa kolko oš, sira topljenog isto, tunjevine gore barem dvije konzerve. To je, dakle, M pizza po veličini ali XL po sastojcima. I tako dok smo sjedili tamo i razmišljali dali po Brankovoj ulici gore u grad ili po "Zelenom" dolje na kolodvor ...


Zadovoljni pojedenim XL(u biti M sa XL sastojcima, hehe) silazimo na Hbf, sjedamo u voz, u Švicarski vagon koji vozi Beograd - Zürich i nakon puno vremena osjećamo se da sjedimo u gospodskim kolima. Sa klimom. Koja je radila. Pa nije radila skroz do Hrvatske, od izlaska iz Beograda. Pa je u Hrvatskoj opet radila. Pa smo zaključili ovako:

"Istanbul je odličan grad. Istanbul valja opet posjetiti. Vlakovi koji prometuju istokom su ništa kakvi su HŽ vlakovi (u biti vagoni). Koliko god svi mi srali po HŽ, nakon što se prijeđe granica Hrvatska - Srbija je još gore. I tako do Istanbula. Avionom idući put? Avionom. Vlak je, na tako velikoj udaljenosti nešto što bi svatko trebao probati tko je mlad i kome je do zajebancije"

Slavonski Brod Hbf - idemo se kući oprati i oribati, ajmo ručati domaće, ajmo na kavu da sredimo svi zajedno utiske. Ajmo zapisati sve to na blog. Ajmo spavati.