petak, 15. travnja 2011.

Po šumama i gorama

Iako naslov može navesti na nekakav komunistički i titoistički tekst, odmah navodim da nema veze s time, nego doslovce sa skitanjem ovog vikenda. Frend i ja smo se ranije dogovorili da ovaj vikend napravimo jedan veliki tour de Banija i da obiđemo sve spomenike koje tamo nađemo.
Ideja je bila sljedeća: odaberemo turu kojom ćemo ići i onda upalimo Google Maps, upalimo prikaz fotografija sa Panoramio i sve što je interesantno zapišemo u navigaciju. Glavni potez je bio cesta Sisak - Glina, te Glina - Dvor. Nakon Dvora je uslijedio Bihać gdje je valjalo pojesti koji ćevap. Nakon Bihaća je u planu bio posjet jednom ex-vojnom objektu o kojem će biti riječ u idućem dijelu.

No da započnemo ovo putovanje. U 7:30 dolazi poruka "tu sam silaz". Prva slika je nastala nepunih 20ak min kasnije na benzinskoj na ulazu u Veliku Goricu iz smjera Zagreba. Htjeli provjeriti pritisak u gumama a ono ...




No to je bio izolirani slučaj, ostatak dana nam je prošao ugodno.

Prvo na repertoaru je bila spomen šuma Brezovica kraj Siska, gdje je osnovan prvi partizanski odred 22.VI 1941. godine. Gledajući po Google Maps gdje se to može nalaziti, nisam našao ni jednu sliku sa Panoramio. Pomalo mi besmisleno da je Jasenovac načrčkan slikama a da ovaj spomenik nije, kojeg svake godine obiđe predsjednik. Čitanjem po netu sam saznao gdje je šuma ali ne i točna lokacija, pa sam mapirao neko proširenje u šumi koje bi moglo biti ta lokacija.

Usput smo naletili na spomenik u Buševcu nedaleko Velike Gorice pa smo ga poslikali.
Spomenik palim borcima Buševca je izgrađen 1964. godine a otkriven je 26.VII 1964. godine povodom obilježavanja dana Ustanka naroda Hrvatske (do raspada Jugoslavije dan Antifašističke borbe je bio poznat kao dan Ustanka naroda Hrvatske i slavio se kako sam gore napisao i to povodom ustanka u selu Srb - koje baš nije imalo puno veze sa antifašizmom i komunizmom ali neću ulaziti dublje u političke vode). Ivica Vinter, učenik 6. razreda osnovne škole Buševec je za tu priliku napisao pjesmicu:
Tridesetčetiri crvenih cvjetova
Rasulo se širom zemlje naše,
Tridesetčetiri krvavih ruža
Zakitilo je selo naše.

Vi drugovi, dragi borci,
Što ste širom zemlje pali,
Za slobodu, za nas mlade,
Svoj ste život darovali.

Mnoge majke, mnoga djeca,
Čekale su na vas dugo,
Uplakana tmurna lica,
Plakale su dugo, dugo.
I spomenik ovaj
Što ponosno stoji
Pričat će mladima:
Pali su... kao heroji.

Imena na ploči
Mirno sada stoje
Pali su u cvijetu
Mladosti svoje.

Život teče dalje
K'o nemirna Sava
Al' oni žive u sjećanju
I nema im bude vječna slava.
U WWII(NOB) je palo 28 stanovnika sela Buševec, Novo selo i Ogulinec a 6 su ih bili žrtve fašističkog terora.


Vozeći se prema Sisku, tj. prema šumi Brezovici naletili smo na još nekoliko spomenika ali je naprosto bio veliki promet na cesti da bi stali i prelazili preko. No napokon smo došli do Siska, gospođa Garmina je rekla kako kroz Sisak prema šumi i stigli smo tamo gdje smo rekli Garmini da je spomenik. Ali spomeniku ni traga, samo nekakav lovački dom i uređeno okupljlište i roštiljalište Sisčana [kasnije saznah da to nije za Siščane nego je to privatni posjed Đure Brodarca i da tamo svoju svitu poziva, a i generale.]. Htjeli smo ući unutra pitati gdje bi bio spomen park ali dva psa koja su bila na ulazu nisu odavala želju da nas puste samo tako. Sjetili smo se da smo koji kilometar prije vidjeli neku malu sitnu smeđu tablu sa sitno nacrtanim spomenikom i nekim tekstom, neki Vlado Janić - Capo. Tko je taj pobogu mislili smo tada. Uglavnom našli smo spomen područje.
Vlado Janić - Capo, po kojem je lokalitet dobio ime je bio narodni heroj koji je u toj šumi osnovao prvu partizansku brigadu. Za vrijeme rata je obnašao dužnost komesara brigade, divizije i korpusa a nakon NOB-a je bio zastupnik u parlamentu SFRJ. Katica Kušec, koja je tada imala 19 i pol godina se prisjeća kako je prva partizanska brigada oformljena u Žabnu, zapadno od Siska dok je u Brezovici bila grupa na čelu s Franjom Kneblom. Kako je Brezovica bila veća šuma odakle su svi te nesretne 1941. godine krenuli u obranu Banije tako je i odabran ovaj lokalitet.

Spomenik je nažalost u derutnom stanju. Skulpturu partizana su izgleda spremili u dvorište nekog muzeja i ovdje stavili kopiju od pur-pjene koju idijoti s vremena na vrijeme zapale. Tako jedan od boraca nema ruku, drugom su zapaljeni prsti ... Izgleda da cijelo područje služi Sisčanima kao fukodrom jer ima jako puno vlažnih maramica okolo.


 Dalje je na repertoaru bila Petrinja i nekoliko vojnih izložaka ispred vojarne Predrag Matanović, ali smo prolazeći kroz Sisak zastali uz još jedan spomenik NOB-a, u parku dr. Franje Tuđmana. Čini mi se da je to spomenik Nadi Dimić, curi koja se pridružila prvom partizanskom odredu te dočekala smrt od NDH-ovaca u logoru Stara Gradiška sa nepunih 18 godina.


Na istom tom području je postavljen i spomenik palim braniteljim u Domovinskom ratu s područja Siska.


Nakon toga smo uspjeli doći do Petrinje bez dodatnih stajanja. Gospođa Garmina nas je uputila kako doći do vojarne. Usput smo vidjeli skretanje prema spomen-obilježju masovne grobnice ali to ćemo posjetiti nakon vojarne. U Petrinji je danas smještena 1. mehanizirana bojna "Tigrovi" i 2. mehanizirana bojna "Gromovi" Gardijske motorizirane brigade koja je preustrojem nastala iz nekadašnjih 1., 2. te 4. gardijskih brigada. Ispred vojarne je veliko parkiralište za aktivne vojnike koji tu rade, te je za doček smješteno lako oklopno vozilo M8 Greyhound. Iza parkirališta, a ispred ulaza u samu vojarnu su smještena još 4 vojno neaktivna vozila. Redom su to M-47 Patton, M4 Sherman, M-18 Hellcat i neki protuavionac, čini mi se M3A1. Razlog zašto mi se čini a nije provjereno leži u tome da dok smo slikali Pattona, došao je čuvar i zamolio nas da napustimo područje vojarne jer je ona aktivna. Nakon razgovora s njim da ne slikamo vojne tajne nego javno izložene primjerke nije bio popustljiv te smo se morali vratiti do auta. Uspjeli smo slikati M8 i M-47 dok sam ostale objekte slikao u Turnju, u muzeju Domovinskog rata nekad prije.


Vratili smo se do ploče gdje smo vidjeli da je spomen-ploča masovnoj grobnici. O samom spomeniku se ne može naći ništa po Internetu, tako da su jedine informacije samo ono što piše na spomen ploči: "U spomen na 22 Hrvatska branitelja i civila pogubljena u rujnu 1991. u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku."


Sljedeće na repertoaru je bio splet izvora uz cestu od Petrinje prema Glini koje je izgradilo Ministartsvo narodnog zdravlja 1926. godine, oko sela Župić. Prvo smo naišli na izvor Bijele stijene, koji je u samom selu Župić. S druge strane ceste je spomenik Josipu Jelačiću koji je dao izgraditi cestu Petrinja - Glina. Njegov otac je bio oženjen Petrinjkom a J.J. je službovao jedno vrijeme u Petrinji i bio zapovjednik prve Banske pukovnije. Uz cestu koju je dao izgraditi dao je postaviti jabuke koje su cik cak slijedile cestu u pravilnom razmaku. Prilikom prolaska Tita ovim krajem, službe "sigurnosti" su zaključile da bi jabuke mogle biti bitan faktor u opstrukciji sigurnosti predsjednika te su izvađene.


Gornja dva objekta smo zatekli tamo, nismo ih mapirali gledajući slike sa Panoramio. Jedino što smo iz tog kraja mapirali je sljedeći izvor. Inače u tom kraju ima jako puno izvora čiste, mekane vode. Puno ljudi dolazi sa kanisterima i plastičnim bocama i puni vodu tamo. Izvor Bijele stijene tvori potok koji se ulijeva u riječicu Utinju dok izvor koji smo mapirali se nalazi malo dalje od Župića, podno brda i kote Borovik i čini potok koji se ulijeva u riječicu Šanju.


Iduće selo do kojeg se dolazi je Gora. Gora je davno prije bila templarsko središte. U ranom 13. stoljeću su tu izgradili romaničko-gotičku crkvu koja je među najstarijim crkvama zagrebačke nadbiskupije. Crkva je u jesen 1991. godine zapaljena a godinu poslije i minirana. Danas su tamo ostaci te građevine koji se obnavljaju novcem Ministarstva kulture.


Sljedeći dalje cestu prema Glini i dalje, na području sela Gornji Viduševac se nalazi T-34 zajedno s Hrvatskom zastavom, koji je postavljen na 6. obljetnicu akcije Oluja. Na tom području se predao 21. Kordunski korpus SVK.


Nakon toga smo nastavili do podrčuja sela Donja Čemernica gdje smo gledajući slike s Panoramio naišli na spomenik Zvijezda. Pokušao sam naći bilo šta o njoj ali valjda na cijelom Internetu nema ništa o njoj. Vidi se da je s nje skinuta ploča. Očito je da je skinuta tokom ili neposredno nakon rata jer je danas postao običaj da policija prijavi nepoznatog počinitelja te se takve prijave lako mogu naći na stranicama MUP-a ili nekih od novina.


S tog lokaliteta se jako dobro vidi spomenik NOB-u na Petrovoj Gori, gdje je bila partizanska bolnica koju neprijatelj nikad nije otkrio, a gdje se u blizini krije i grob kralja Petra. Tu se nalazi i radio-relejni čvor Magarčevac koji se koristio u JNA a danas to zdanje sa nekoliko podzemnih etaža stoji napušteno i pogodno je ljudima sklonim avanturi da ga istražuju. Možda nekih 10km cestom ali plan nam je bio preambiciozan da bi i ovo utrpali pa smo to odlučili posjetiti neki drugi put.

Vraćali smo se natrag prema Glini i odlučili skrenuti u Topusko gdje se nalazi jedan od mnogobrojnih spomenika partizanima. Osim tog spomenika, Topusko je poznato kao mjesto gdje se održavalo 3. zasjedanje ZAVNOH-a, gdje se između ostalog donio privremeni ustav Republike Hrvatske. Akademik Ivan Supek piše tako: "Na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a utvrđuju se u privremenom ustavu buduće Republike Hrvatske temeljna demokratska načela slobode mišljenja i vjere, prava stranačkog okupljanja, prava na privatno vlasništvo i poduzetništvo te nacionalna ravnopravnost, no jugoslavenski boljševički stožer to osuđuje kao pad u buržoaski liberalizam". U parku u centru Topuskog je ostao glavni ulaz Cistercitske crkve koju je 1205. godine dao izgraditi kralj Andrija II pod imenom Blažene Djevice Marije. Povijest piše da su crkvu razorili Turci tako što su s brda pucali topovima. Do tada zvano Toplica, mjesto u narodu mijenja ime u Topusko kako je i danas poznato.


Nakon što smo obišli i vidjeli sve što smo mapirali u banijskom kraju krenuli smo put Bihaća gdje smo rekli probati janjetinu ili ćevape uz Unu, pa ako šta zateknemo uz cestu poslikat ćemo, nije problem :D
Iz Topuskog smo se vratili u Glinu gdje smo državnom cestom D6 spuštali lagano prema Dvoru na Uni pa ćemo slikati ako na šta naiđemo. Vozimo se jedno vrijeme i dolazimo u selo Donji Klasnić. Raspravljamo kako se zove nogometaš Klasnić jer ne pratimo nogomet, nailazi veliki lijevi zavoj a ono iza zavoja neki spomenik. Stoj! Aparate na gotovs.

Radi se također o NOB spomeniku (mislim, ovo je već ne znam koji po redu spomenik NOB-a u ovom tekstu. Tamo doslovce da u šumi zagrabite grabljama naći ćete nešto iz NOB-a, ipak je to bio kraj gdje se puno borbi odvijalo). Selo je bilo pretežno srpsko pa je i sam spomenik cijeli na ćirilici.


Dalje put nastavljamo zavojitom D6 prepunom rupa do sela Gvozdansko gdje je nekad bila smještena starohrvatska utvrda koju su podignuli Zrinski. Utvrda je bila bedem čuvanja krćanstva spram nadolazećih Turaka i Vlaha. Priča kaže da je utvrdu 1578. godine, nakon 5. pohoda , uspio opkoliti Ferhat-paša. 300 vojnika i seljaka je odoljevalo Turcima sve dok jedne hladne noći, kad su i konji ugibali od hladnoće a drveće pucalo pod težinom snijega i leda, i posljednja vatra u utvrdi nije utihnula. To je vidno uzbunilo Ferhat-pašu koji je svu vosjku stavio u stanje pripravnosti. Ujutro su provalili vrata utvrde i vidjeli su smrznute pripadnike utvrde Zrinski. Ferhat-paša kao vojnik što cijeni vojnika pozvao je katoličkog svećenika da se pokopaju mrtvi branitelji uz sve počasti. Malobrojni preostali živalj je bio oslobođen velikih daća koje su morali plaćati ostali krajevi. Plaćano je jedino 400 dukata godišnje za obranu.



U istom selu, podno brda gdje je smještena utvrda su se vodile borbe i u NOB-u i u DR-u. S jedne strane stoji velika tabla o ubijenim Hrvatima u NOB-u (izgleda da je Gvozdansko uvijek bilo većinsko hrvatsko selo) a s druge strane spomen-ploča obitelji koju su zaklali i bacili u zapaljenu kuću.


Došli smo do Dvora, prešli granicu u Novi grad te dolinom Une (koja je nešto prelijepo) jezdili ka Bihaću. Negdje oko Blatne smo vidjeli još jedan spomenik NOB-a o kojem opet nigdje ništa ne piše pa ću samo staviti sliku.



Kako sam već napisao, vožnja kroz kanjon Une je nešto predivno što se treba baš u proljeće ili ljeto isprobati jer je doživljaj takav da ostaje u sjećanju dugo dugo dugo. Na jednom dijelu kanjona rijeke Une prelazi željeznički most s kojeg puca predivan pogled na rijeku.


Napokon dolazimo do Bihaća, nakon nekih sat i pol drndanja po M-14 kroz Bosnu i Hercegovinu. Sam centar je jako lijepo uređen sa hrpom spomenika iz različitih dijelova povijesti, kao i sakralnih objekata. Opet nam je zapeo NOB spomenik. Postavljen je 1960 godine na bedemima starog grada povodom obilježavanja 600. obljetnice grada Bihaća.


Odlučili smo ovdje negdje sjesti na ćevape i njihovo domaće pivo, prije nego se uputimo na istraživanje ex-vojnog objekta o kojem će biti riječ u idućem nastavku. Još u Zagrebu smo upućeni na restoran Čardak ako hoćemo jesti ćevape. Pitali smo lokalni puk gdje je i nakon 5 minuta zasjeli uz šetnicu uz Unu (opet da napomenem koja je predivna i stvarno ju se može slikati danima i danima a da ne dosadi) i namjerili se na pivo (doduše samo malo su imali) i 10-ku s kajmakom. Račun 16 BAM. Skoro džabe.


Ćevapi su imali svinjetine u sebi ali uopće o tome nismo razmišljali nego kako što prije doći do idućeg odredišta. Već je bilo 18:00h i morali smo se požuriti kako bi još za dana stigli do mjesta na koje smo se namjerili. Prolazimo preko glavnog trga ...



... dolazimo do auta, palimo pilu i ubacujemo u brzinu prema GP Izačić ...


NASTAVAK