nedjelja, 11. rujna 2011.

Una, jedna jedina

Putevima revolucije


Jedno prijepodne mi dođe mail od frendice da li bi htio ići na rafting, ima taman ponuda na onim stranicama za grupne popuste. Pa ajde, nisam nikada bio. Ima nas 7 a bilo bi odlično da nas je 8. I treba smisliti kako doći do mjesta raftinga. Ona ima kabriolet, drugi auto je još trebalo naći. Nekoliko dana kasnije mi se javila da nam ide frendica iz broda pa će biti mjesta za sve. Rezervirano je da će nas 7 biti u čamcu (+ skipper) i u subotu u 7 ujutro se nalazimo i gibamo. Put Donjeg Lapca.

Vidjeli ste već da volim ove NOB spomenike tražiti i slikati - nekako mi ... šta ja znam - ima nešto u veličini i moći tih spomenika, isto kao i u prikazivanju snage partizana protiv cijele horde švaba. Uglavnom, vozimo se mi tako, ja sjedim iza i promatram okolo, kad odjednom vidim NOB spomenik u selo "bla bla". Palim mobitel, hvatam svoju poziciju preko satelita kako bi označio lokaciju tog spomenika ako nekad budem išao u bilo kakva istraživanja i šalabajzanja na tom području :)

No da se vratim, došli smo nakon nekih 3 sata vožnje do Donjeg Lapca, iz prve našli kafić u kojem nas je naš domaćin Mićo čekao. Zajedno sa drugom grupom koja je došla nešto prije nas. Upoznali smo se s njima i ispostavilo se da je jedan čovjek iz Slavonskog Broda. Zapravo je iz Nove Gradiške, radi u SB u policiji pa ima i auto sa SB tablicama. Onda sam zaključio da neću moći ilegalno prijeći granicu sa BiH pošto imamo policajca koji će nas nadzirati :-). Na kraju se granica ipak prelazila samo tako, po nekoliko puta. Pijemo jutarnje pivo i dogovaramo hoćemo li spavati u ovom kraju. Ja nisam bio za, nisam nosio toliko novaca a pitanje gdje ima prvi bankomat (na kraju ga upravo ima u Donjem Lapcu ali nisam tada znao) ali ostali su bil za. Ha eto, deomkratija je to. Dogovorio je Mićo da ćemo nakon raftinga otići do restorana, a vlasnik restorana će nam pokazati i gdje ćemo spavati.


Una, jedna jedina


Dali su nam neoprenska odjela i neoprenske cipelice (kasnije sam skužio da te neoprenske cipelice sa gumiranom podlogom jako dobro leže na sedimentnim stjenama i koliko su kliske za stati bosom nogom, toliko ove cipelice prijanjaju i možeš kao jarac skakati po stijenama bez bojasni da će biti oppp, tuppppp, mama razbio sam glavuuuuuuu) i posjeli u stari VW kombi. Drndali smo se nekih 20 minuta do lokacije gdje silazimo u vodu.

Da dodam, nikako prije nisam našao mjesto za napisati o ekipi. 3 frendice iz srednje škole, dečko od jedne, Talijan, Japanac i ja. Talijan i Japanac su ciljano bili u našoj ekipi, nisu nam se nigdje usput prikačili :). Prolazimo mi tako kroz neko mjesto, mislim da su bili Donji Štrbci, iza sela lokalno groblje i pita nas Japanac: "Is that graveyard?". Netko odgovara: "Yes, for peoples from rafting". Njegova zabrinuta faca je nešto što se ne može opisati, hehe. Kasnije je ispalo da on nije ni znao šta je rafting - kada ga je frendica pitala želi li ići na rafting, rekao je da. To je avanturistički duh.


Mi smo došli do kraja nekog makadama a ispred nas se pojavila pruga. I to Unska pruga, s kojom se Tuđman provozao čini mi se 1998. godine, i da će to sad biti opet najkraća veza između Dalmacije i Zagreba ali eto ne koristi se pruga uopće. Malo sam prošetao prugom da vidim gdje smo. Na stanici je pisalo Štrbački buk - a Štrbački buk je najpoznatiji slap na Uni, sa padom od 22m. Pomislio sam da ćemo ići preko njega :). Najprije smo prohodali dio puta prugom, do nekog tunela, da bi se spustili u šumicu odakle smo mi kretali. Na žalost, nismo se spuštali Štrbačkim bukom.


S druge strane, Bosanci su također imali rafting, ali oni krenu malo uzvodnije (idu preko Štrbačkog buka) i završe 6km nizvodnije nego mi. Upravo su prolazili kraj Štrbačkog buka. Stali su uz obalu, svi su izašli osim skippera. Bilo je 3 čamca. Spustili su se nekom stazicom do podnožja slapa. Dva skipera su se stijenama preko slapa spustili dolje dok je treći manevrirao čamcima i jedan po jedan bacao dolje. Na kraju je i on sam skočio na zapanjenje nas sa Hrvatske strane, i raftera sa Bosanske strane.


Dok smo mi razgledavali ljepote Une, zajedno sa sedimentnim stijenama i očuvanim okolišom (Bosna je proglasila područje rijeke Une od Lohova uzvodno do Martinbroda, gdje Unac utiče u Unu, pa Uncom skroz do Drvarskog polja nacionalnim parkom 2008. godine - to je prvi NP u federacijskom dijelu trokutastog nam susjeda) naši skipperi su pumpali čamce. Napravili su zanimljivo vozilo - kako čamac ima bez zraka oko 70kg, oni su napravili nosilo za čamce, na njega postavili kotače i napravili graničnike s unutarnjih strana kotača. To vozilo postave na prugu i na taj način guraju (ili vuku) oba čamca do mjesta na prugi koje je najbliže mjestu s koje počinje rafting. S pruge ih spuste sajlama dolje.

Preko vode do slobode


Napokon smo krenuli. Naša ruta je bila cca 8km, od kojih u prva 2km imamo slapove, dok je u ostalih 6km uz poneki slap samo veslanje. Naš skipper Mićo, jako voli ovaj kraj. Nekad satima zna stajati uz Unu i promatrati njene ljepote, tako da je i jako upućen u sve obližnje bisere koje pruža područje rijeke Une. Prvi puta smo stali na Hrvatskoj strani, te smo se popeli do nekakve špilje. Tu špilju su koristili radnici koji su radili na izgradnje Unske pruge. A to je bilo 1920-ih godina. Nisu tada imali ni TBM-ove, ni NATM ni ovo ni ono, nego su krampom i pijukom po cijeli dan kopali stijene, e kako bi vlak mogao proći. Na kraju radnog dana, dok su radili na ovoj dionici su se skupili u toj špilji (a to vam je možda 10 kvadrata) u sredini naložili vatru i uz crkavicu od hrane pozaspali oko vatre. Tokom operacije Desant na Drvar, poznata još kao Sedma neprijateljska ofenziva (to je ujedno i zadnja ofenziva - to su bile 7 najvećih operacija Sila Osovina protiv Tita i Titovih partizana. Kodno ime operacije s Njemačke strane je bio Rösselsprung - Konjićev skok) Tito je kratko vrijeme boravio upravo u toj špilji.

Iduće stajanje je bilo također na Hrvatskoj strani na izvoru neke ponornice, kojoj sam zaboravio ime. Tu su stajali i rafteri s bosanske strane. Voda je pitka i ne može se usporediti niti s jednom flaširanom vodom koju kod nas (a i u svijetu) podvaljuju da je zdrava, zdrava, zdrava, izvađena iz ne znam kojih dubina. Zapravo oni iz te izvorske vode izbace manje više sve minerale i onda naknadno dodaju sve one minerale i kemijske spojeve koji pišu na etiketi. S jedne strane, na taj način zadržavaju istu kvalitetu vode tokom cijele godine, dok s druge strane podvaljuju muda pod bubrege - to nije izvorna mineralizirana voda koju su proizvođači izvukli nego ljudskom rukom izmijenjena.

Dalje smo stajali još 2 puta, jednom na Bosanskoj strani (ilegalno smo prešli granicu hehehe) i usput se nekoliko puta okupali. Pojas za spašavanje koji smo dobili prilikom ulaska u vodu, kao i kaciga, su doslovce samo za spašavanje. Ukoliko padneš iz čamca pa te rijeka krene nositi, služe ti za održavanje na vodi kao i zaštita da se ne podereš na nekoj sedimetnoj stjeni. Kupanje s kacigom i pruslukom je no, no. Hoćeš plivati - muški, ženski, crawl - ne možeš jer te vuče van, tako da ti tijelo nije uronjeno u vodu i ne možeš zapravo plivati. Najlakše je u biti plivati leđno s pruslukom. Zato smo ga mi i skinuli kad smo odlučili malo zaplivati :)

Došli smo do mjesta Loksun, istoimenog stajališta na Unskoj prugi, gdje je bio naš kraj raftinga. Izvukli smo čamce na livadu između pruge i Une i sjeli, neki i polegli da se odmore. Ja sam vidio neki otvor ispod pruge i odlučio prošetati, vidjeti šta ima s druge strane. Ista ona dva kombija koja su nas dovezla, te dva policajca sa njihovim Land Roverom - oni su također bili s nama kad smo kretali jer postajemo dio EU, Hrvatska postaje vanjska granica te će se morati detaljnije nadzirati. Dio detaljnjijeg nadzora uključuje i osmatranje osoba koje se nalaze u graničnom pojasu. Došao sam ja tako do njih, ta dva policajca i vozača koji su dovezli naše kombije - kaže policajac da treba popisati nas, ali neće sve - nego će samo uzeti imena naših skippera. Uzeli, zapisali, pitaju oni koliko je bilo "stranaca" (ljudi koji nisu od tamo). Kaže vozač - 13. Hrvata. Ja si mislim, pa nisu svi Hrvati, ima nas od svukud, i da ću reći policajcima, glas pameti mi se uključi - šuti budalo, još trebaš napraviti probleme njima dvojici. Tko zna da li su oni trebali prijaviti svom veleposlanstvu da idu u granično područje. Ili policiji. Ili nekome trećem ... da da, 13 Hrvata.

Nakon što smo se presvukli, strpali čamce i ostale rekvizite u kombi, krenuli smo natrag do Donjeg Lapca. Svi su bili vidno umorni i brzo su utonili u san. Jedino je Talijan razgledao okolo. Ja taman upadam u san kad me Talijan uhvati (sjedio je kraj mene): "Hey Nikola, I saw the sign with letters M-I-N-E. Is that sign for mines?". "Yes Aleassandro, we have mine fields here from last war" odgovorim mu mrtvo hladno - jer koliko je glupo, nama je to uobičajeno (dobro ne nama, možda samo meni) da ima u tim krajevima mina. E tu je bio drugi onaj epic pogled, kojeg nikako ne možeš opisati. Počne on mene ispitivati da kako onda pastiri čuvaju ovce tu i još neko pitanje, a ja da ne pričam priču bez pokrića, pitam vozača o minskom terenu. I kaže vozač da samo na tom manjem dijelu ima jedno minsko polje, ostalo je sve čisto - idu pastiri i čuvaju ovce. Ima i dosta biciklista, tako da je sigurno. Jedino na tom malom dijelu, kad bude jaka zima pa se divlje životinje (vukovi i medvjedi) krenu spuštati iz planina dolje u naseljena područja, lokalni živalj čuje detonacije mina. Šta medo zna gdje je mina, krene prema dolje pa dokle dođe :)

Valja i pojesti


Došli smo napokon do kafića kod kojeg smo ostavili aute i krenuli do sela Doljani, nekih 9km udaljenog od Donjeg Lapca. S tim da ćemo mi još u trgovinu kupiti si piva i nekih grickalica da imamo za večeras pa ćemo ih sustići (samo ravno ovom cestom, kad vidite natpis Doljani, tražite znak sa strane gdje piše "Restaurant Una").

Došli, našli iz prve. Sjeli ispred restorana, naručili si pivo i dobili menü - ima onako ćevapi i općenito roštilj meso, ima i pastrva. Ja ću pastrvu, ali odakle je? "A bogati, pa iz Une, odakle bi bila". Svi znamo za priče da na Jadranu pod Jadranske lignje često nude patagonijske lignjune pa ja eto pitao. I dobio sam odličan odgovor. Nisam ja neki poznavalac ribe, da mogu reći e moj bajo, nije se ova pastrva praćakala puno, što doliči jednoj Unskoj pastrvi, bit će da je iz XY ribogojilišta, ali tko pita ne skita. Ove dvije što sam dobio su stvarno bile odlične kvalitete - ne možete takvu kupiti u trgovačkom lancu. A ja slavonac pa naviko da mi je riba ustvari gica ili u rijetkom slučaju šaran, moram priznati da sam se fino najeo i da sam vratio svu onu energiju koju sam izgubio veslajući Unom.


Pitao nas gazda, Željko, jesmo li za rakijicu, naravno na račun kuće - sjetih se onog srpskog filma, i mog lanjskog putovanja vlakom iz Turske, s drugom Jimbom, kad smo onomad nudili rakiju svima koji su prolazili kroz vagon (prva mobilna uspostava Schengena ikad zabilježena), kako nam je srpski kondukter odgovorio "Ne pijem dok Paja vozi". Kažem ja to a svi me čudno gledaju. Dobro, neuspjela fora. Koja je rakija? Pa od šljive, evo ovih naših, reče Željko rukom pokazujući na ogromni šljivik iza nas. Može majstore, mi Slavonci cijenimo šljivu. Usput mu žena ispekla i neke uštipke i to nam ponudila zajedno sa sirom i vrhnjem, opet na račun kuće. Nema šta, ljubaznost i prijaznost kakva se rijetko gdje može naći.

No da se vratimo raftingu - treba ga platiti. Otišli smo do Miće, da ga pitamo jelte koliko nas dođe taj sport. Jerbo, a to nisam naveo dosad - nismo mi na kraju uzeli ponudu s te neke stranice, nego je frendica samo nazvala Miću i pitala da li možemo, on je rekao da ima mjesta taj vikend i to je bilo to. Pita Mićo gdje su papiri na kojima piše da smo kupili to. Znaš, mi smo oni što smo te zvali dan nakon što je istekla ponuda tako da nemamo papir. Po punoj cijeni plaćamo. A ne ne, vi ste mi bili odlična ekipa - neću vam naplatiti po punoj cijeni, već po onoj s te neke stranice. :OOOOOOOOOO. E ovdje tko da nitko neće novce, sve na račun kuće, sve upola cijene :) Umjesto 300kn po osobi, dobili smo za 140kn, kako je bio oglašen popust. Skupili smo novce, rekli smo eto zaokružit ćemo na 150kn. Iduće smo platili svako cca 60kn za ručak plus 2 ili 3 pive, kako je tko popio.

Red je da pitamo koliko će nas doći spavanje. Ja sam pričao sa Željkom o nekim vojnim objektima u blizini pa su meni dali da sredim i spavanje (kad već pričam, da pričam o korisnim stvarima, jelte). Kaže meni Željko da je noćenje 70kn, imat ćemo svoju kuću. Ja blejim u njega, onako tupim pogledom, na to će on meni "preskupo vam je?". Ma kakvi Željko skupo, ovdje sve nešto prejeftino. Nasmijao se i počne pričati kako su neki Njemci prije 2-3 tjedna odlučili s Paga otići malo u unutrašnjost, i tako su došli do Doljana, baš kod njega. Sjeli jeli, tražili račun, donio Željko račun na 600kn. Njemica sva u čudu gleda u račun, pita i nju Željko da li je skupo? Ma nein nein, nicht teuer, nego smo mi u Novalji plaćali malo bolju večeru sa vinom po osobi toliko. Eto vidiš šta ti 50km zračne udaljenosti od Jadrana znači. Isplatilo bi im se da su svaki dan išli jesti u taj restoran.

Željko nam još ponudio da imamo i doručak kod njega, cijena - 30kn. Krompir pole, domaći sir i vrhnje, polutvrdi sir i pršut, rakijica tko ju želi za doručak. Kava ili čaj. I nadodao - prije nego dođete na doručak, odite do izvora rijeke Une, kraj mjesta Donja Suvaja, odmah iza mosta desno, tamo se još malo iscrpite i uživajte u netaknutoj prirodi, pa mi se javite. Otišli smo do kuće, smjestili se, okupali i sjeli iza kuće lagano pijuckajući pivo, kontemplirajući o svemu.


Nikad istražena Una pa doručak


Nakon što smo ostavili auto tamo dokle se moglo doći, nastavili smo kozojom stazicom put od nekih 15min. Gore dolje, gore dolje, sad drvene stepenice, sad samo utabani put. Nakon svakog strmijeg uspona je bio neki vidikovac na kojem si mogao stati, odmoriti, izliječiti se pogledom na Unu. Čak su na svakom vidikovcu postavili kante za smeće ako imaš što odbaciti (a tko to prazniiiii).

Rijeka Una na svom izvoru pravi plavo-zeleno jezero, odakle se spušta dalje. Bilo je nekoliko ekspedicija koji su pokušali otkriti izvor Une. Najsmjelija se spustila do 220m dubine i još uvijek nisu našli odakle Una izvire.

Ostali smo na samom izvoru diviti se i poslikati ga iz raznih kuteva, a usput smo javili Željku da pristižemo.


Doručak nas je čekao, taman gotov - niti vruće, niti hladno. Baš onako na minut. Taman tople krompir pole, svježe narezan pršut i polutvrdi sir, sir i vrhnje, svježe masline. Netko bi rekao da je to pravo jelo za ručak. Ali sve smo obrstili, niti ne sluteći koliko smo energije potrošili. A saznali smo upravo tada kada je zadnja pola nestala sa pladnja.


Ne možemo još ići natrag


Otišli smo platiti pa da se rastanemo, ali nudilo nam se još mogućnosti. Platit ćemo najprije. Pitali smo gazdu Željka kako to da nam prije nije uzeo novce. Ma ajde bogati, pa ljudi smo, nismo kapitalisti. I opet se sjetio priče jednog Njemačkog motoriste, od prije - ajmo reći - nekoliko tjedana. Došao on tako motorom, jeo tamo, prispavalo mu se, gazda ponudio kuću. Istu tu. Došli tamo, Njemac nudi putovnicu. Šta će mi to - upita Željko? Pa da si siguran da ću ti doći ujutro i platiti. Ma ne bulazni, ako ti se ne sviđa, ujutro ćeš otići iz te kuće i u redu. Ako ti se sviđa (a tu bi još dodao jednu stvar - kad navečer u Zagrebu legneš, nebo je uvijek osvijetljeno. Ulična lampa, reflektor, susjedova rasvjeta - ne vidiš zvijezde. A ovdje, jedino svjetlo što imaš kad se ponoći probudiš je sjaj zvijezda i to je možda najbolje, uz nedirnutu prirodu zbog kojeg ne bi želio samo tako pobjeći iz ovoga kraja), vratit ćeš se do restorana, sjest ćemo, nešto zameziti, platit ćeš ako misliš da je usluga u redu i obojica ćemo biti zadovoljniji. Stvarno ima nešto u toj netaknutoj prirodi koja ti neda da postaneš običan kriminalac i odeš samo tako, bez da se pozdraviš sa ljudima iz tog kraja, bez da još jednom baciš pogled na prekrasnu prirodu.

Nego, hoćemo li mi sa njegovim sinom, također se zove Mićo, kao naš skipper, tu do jedne stijene (pokazivao mi on jučer popodne gdje se vidi dio puta, pa tamo dođeš do prekrasnog pogleda Unca u Unu) da mi vidimo i tu ljepotu. Puca prelijepi pogled, pa je to mjesto lokalno stanovništvo nazvalo Pogledalo. Tko je za? Svi smo za. Otišli smo gore, dokle smo mogli autima. Od tamo smo nastavili put pola sata pješke. Hodaš, pričaš, prevodiš, gledaš okolo. Mozak na paši uglavnom.

Zastao Mićo na jednom proplanku, okrene se prema jugu i pokazuje tamo dolje neku kućicu - iz ove udaljenosti više izgleda ko kućerak. E kaže - to je restoran odakle smo krenuli (a ovo mjesto je ono što ti je moj stari pokazivao jučer popodne) Nastavili smo do kraja prtenog puta, gdje i policija mora ostaviti svoje Land Rovere pa pješke obići granicu i kroz utabani grmski put, došli do vidikovca prema Martinbrodu, rijeci Uni i ušću Unca u Unu. Dalje pogled puca prema kotlini odakle dolazi Unac, a dalje tom kotlinom skroz do Drvara. Kaže Mićo, ovdje sad stojimo na Bosanskoj strani. Do 1997. godine taj vidikovac je bio naš, ali Tuđman je htio neke zaselke gdje su većinom Hrvati pa smo se mijenjali za ovo područje. Tako da tu Una nije granica nego bokte pita šta. Ali pusti politiku. Uživaj u pogledu.


Krajnje je vrijeme za krenuti kući



Uspjeli smo se odvojiti od ljepote Une, vratiti se do auta, spustiti do restorana pozdraviti ih sve i reći da ćemo svakog putnika dobronamjernika, kojega znamo, zasigurno poslati u ovaj kraj, u ovaj restoran, pa i na tu klisuru.

Usput smo stali u Rastoke. Onako, da strancima u našoj ekipi pokažemo još jednu ljepotu, a i da mi još jednom napasemo oči prelijepim pogledima prije nego što ugledamo dimnjake TE-TO Zagreba...