nedjelja, 8. siječnja 2012.

Turska, za potvrdu I

Da, opet Turska. Nisam se zeznio u pisanju pa umjesto Tajvana stavio Turska ili nešto slično. Ono gdje je Stambol na Bosforu. Jer ko što su prije bosanski veziri išli svako malo do Turske pitati sultana za svakakve stvari tako sam eto i ja otišao dvije godine zaredom. Samo je prošle godine bilo Berlin ili Istanbul, ovaj puta München, Beograd ili Istanbul.

Priča je manje više tekla isto kao i prošle godine. Samo što je društvo bilo drugačije. Frendica iz srednje i ja. Gdje ćemo što ćemo. Možemo vamo, možemo tamo. Na kraju sam ja došao do nje na pivo, dva, tri, ... i kupili smo karte za Istanbul 10 dana prije puta :-). Apropo prijevoznog sredstva, prošle godine nas je vlak (ili voz, ovisno u kojoj državi) stajao 144€ po glavi. Avion do Stambola košta 150€ ako se karta kupuje 2 mjeseca unaprijed. Ali definitivno se isplati jednom otići u Tursku vlakom - čak je i Zana opjevala to epsko putovanje u svojoj pjesmi Noćni voz za Istanbul. I ona je imala noći ne baš drugarske vozom preko Bugarske. A kakve su to noći, bogami i cijeli dani, ne baš drugarske bile usred Bugarske, podsjetite se u pisanju druga Jimbe i moje malenkosti. Nego mi smo kupili 10 dana ranije, pa nas je karta došla 230€. Al' eto kad mi 10 dana ranije dogovaramo - putuje guza, plati guza.

I onda smo krenuli planirati putovanje. Gdje ćemo, šta ćemo, kako ćemo. Gdje ćemo spavat, kako putovat, ma sve. Takvi putovi budu najbolji. Barem je meni uvijek tako bilo. Pa smo nabrzinu i napravili plan putovanja, kojeg smo se manje više držali :-)


Prije samog puta

Ja se uvijek sjetim pred sam put provjeriti da li mi "radi" putovnica. Zašto bi ovo bila iznimka. Mislim, znao sam ja da putovnica vrijedi do studenog, ali baš taj studeni je bio skoro za sudbu kletu. Jednom sam, davne 2007-e čini mi se, išao za Tunis sa tadašnjom djevojkom. Leti avion iz Ljubljane a mi ćemo autom iz Zagorja do tamo. Jerbo je besplatni parking u sklopu karte koju smo kupili. Njenim autom idemo. Zapravo na njenu sestru je ali ona vozi taj auto. I dođemo ujutro oko 6 na GP Harmica, gdje sam nekad valjda sve carinike znao dok se išlo u Dobovu u disko. Prošli našu carinu. Još da, negdje usput se sjetim da nisam ponio fotoaparat. Da li je ostao u Zagrebu ili u Zagorju, teško mi sad s ove distance reći, ali znam da nije bio u autu. Na Slovenskoj strani traže me putovnicu, vozačku i prometnu. Evo. Na prometnoj žensko. Traži mi djevojku putovnicu. Na njoj isto prezime ali drugo ime. "Je pak vas nemrem tak prek meje pustiti" - "Joj dajte gospon carinik, od njene je sestre auto, evo možete nazvati s telefona, ovo, ono" ... Ode on u bajticu, djevojka pizdi kako nećemo stići do Ljubljane uopće, ja smiren izvana iznutra vodim rat protiv njija sviju iz Zlovenije. Vraća se carinik i pita me: "Šta ću reći ako me policija zaustavi i skuži da ja nemam dozvolu voziti taj auto?". Ipak, kad voziš tuđi auto trebao bi imati dokument ovjeren kod javnog bilježnika u kojem ti vlasnik vozila dopušta da voziš njegov auto. "Pa reći ću da me nitko do sada nije pitao za to.". "A ako vas pitaju gdje ste prešli granicu?" - "Ako mi nedate žig, reći ću na Bregani" - ":-) Evo vam dokumenti i sretan vam put", reče carinik nakon toga, a nama je oboma pao, ne kamen, nego onaj egipatski obelisk što se nalazi na dugačom potezu od rijeke Potomac, preko National Mall-a, do Capitol Hill-a. Uff, nego... putovnica moja. Doveo nas frend do aerodroma, ušao s nama jer ćemo mi sad obaviti check-in na brzinu pa ćemo popiti putno pivo. Damo putovnice kad gospodična koja je radila na checkin-u, ajme što je bila slatka, kaže da postoji problem jer moja putovnica "radi" još ni 3 mjeseca, a za Tursku je potrebno da "radi" barem 6 mjeseci. Ili 3, nije bitno. Evo tu sad opet moram skrenuti s puta pa malo spomenuti prijašnja putovanja gdje se uvijek neki problem našao, ali je uvijek nekako bio riješen.

Ja sam protiv kozmičke nepravde. Ima tu od prošle godine kako smo se s tutom u Bugarskoj svađali, pa povratak sa Nove godine 2009-e, što je drug Jimbo opisao, pa kad smo se još kao tinidžeri drug Jimbo i ja vraćali iz Bosanskog Broda pa nas je carinik pitao gdje su nam čakije ... puno je toga bilo. Uglavnom lijepa gospodična je nešto tipkala po svom kompjuteru i pričala sa svojom kolegicom, kako čini se nažalost neću moći u Tursku ovaj puta. Gleda ona, tipka, klika... svaka sekunda ko gladna godina. Izvana hladan ko špricer, iznutra gorim ko vrata pakla - javi se lijepa teta da ipak nema problema i da mogu nastaviti s putem, uz isprike što je došlo do neugodnosti. Smiješak na licu koji smo imali svi troje u tom trenutku - neprocjenjivo. A razlog zašto mogu ići - da li zato što sam već bio tamo pa me ne smatraju protudržavnim elementom, da li su se promijenili diplomatski odnosi - nisu mi bili tada bitni, nisu ni sada. Vrata pakla i dalje gore, a ja mogu na avion za Tursku. Tražiti opet žute dunje što ih je nekad Davorin Popović s Indexima tražio. Kako se to sve odužilo, nismo popili pivo s frendom ali smo si obećali popit pivo po povratku. Prolazimo do bescarinske zone ...

Frendica i ja ipak popijemo još jedno pivo tamo, ipak se mora putno popiti...



... popijemo i u avionu kad nam se već nudi ...



i spuštamo se na Atatürk International Airport.



A sam aerodrom je u 2010-oj bio 8. aerodrom po broju putnika u Europi, 16. po broju međunarodnih putnika u svijetu i tako sve neke velike brojke. Kad odeš iz Zagreba kroz čiju je zračnu luku u 2010-oj prošlo nešto više od 2,000,000 putnika u Istanbul gdje je preko Atatürka (a imaju Stambolci još jedan aerodrom na Azijskoj strani, Sabina Gökçen koja uglavnom služi za letove s Azijske strane) prošlo nekih 37,000,000 putnika vidiš koliko smo mali u globalnom razmjeru.

Prije nego što smo nastavili dalje, jer je kao po planu bilo da odmah idemo u Cappadociu, najprije smo morali malo obići Duty Free Shopove. Jer bez obilaska dotičnih, kao da nisi ni bio na aerodromu :-). Metro M1 vozi od aerodroma do glavnog autobusnog kolodvora u Istanbulu. A to nije kolodvor - to je grad sam za sebe. Neke brojke sa wikipedije, čisto da se može usporediti s drugim autobusnim kolodvorima: 168 perona, 242,000 m2, 15,000 dolazaka i odlazaka autobusa, 1,000,000 ljudi prođe dnevno. Na kolodvoru se nalaze servisne radionice svih većih prijevoznika, policijska stanica, bolnica, džamija ... Osim toga, kako je to pisalo po vodičima na Internetu, veliki dio njih nudi razne usluge u autobusima poput Interneta, TV-a na svakom sjedalu, 220-V i tako dalje. Eto mi nismo imali sreće, jerbo me je zaskočio tuta i pitao gdje idemo, ja rekao tamo i tamo i on nas odmah vodi do svojeg ureda. Nije da nas je nešto zajebao, karte su manje više kod svih prijevoznika iste, +-1€, ali nismo imali Interneta. Iako su se oni kleli da ima Interneta :)



I tako smo mi sjeli u Kent-ov bus, koji nas je vozio nekih 800 i nešto sitno km u unutrašnjost Turske tokom cijele noći. Preko Ankare do Kayserija. A moram se malo osvrnuti na te buseve. Bus od Zagreba do SB vozi dva, dva i pol sata a meni je guzica ravna kao da sam sjedio na šperploči. Sitno spužve, neki jeftini tapecirung, osuđen si na kazete koje pušta vozač ili u najboljim slučajevima na Narodni radio (nije da ja sad tu njih napadam, ali ne moramo svi slušati iste stvari). Nema vode, nema pišanja, šajba uglavnom prljava i tako. A put do Splita traje 5 sati, do Dubrovnika 7 i tako. A ovdje su sjedala stvarno avionska. Vidi se kolika je tamo konkurencija. Da uđe neki naš autoprijevoznik sa ovakvim autobusima kakve tu imamo propao bi ne sutra, nego već jučer. Tako da putnik ima konfora tamo. Karta za nekih 800km puta košta 55TL što je tada bilo oko 160-170kn. U ovom busu nismo imali Interneta ali su sjedala bila zaaakon. Fino se uvališ, oni malo spuste temperaturu a ti se pokriješ i fino lagano utoneš u san :-). Nakon što smo izašli iz Istanbula, tuta ide okolo i nudi čaj/kavu/sok uz neku mini večericu što bi bio kao neki kolačić ili tako nešto. Kraj drugih vrata, iznad kabine za spavanje vozača ima frižider u kojem su posudice s vodom. Izgleda kao posudica za puding, samo što je unutra 1dcl vode. I kad si žedan samo se poslužiš s time.



Ma eto raspisah se o busu, a već smo stali nakon 3 sata puta na nekoj benzinskoj da se odmorimo pola sata, protegnemo noge, štogod čalabrcnemo i popijemo, razmijenimo pokoju riječ. Inače, Turci su jako komunikativan narod. Tako je iza nas sjedio jedan Turčin, Nejdet, kojeg smo bili nešto priupitali pa se onda nastavila priča dobrih pola sata, pa smo zajedno sjedili i pili čaj dok smo imali pauzu. Hoćemo mi da platimo, a on nama "nema šanse". Ne daju da se plati. Mi smo došli kod njih i mi smo gosti. Branka je bila gladna pa je htjela da joj nešto naruči, ona će platiti, a Nejdet opet govori "nema šanse". I takvog prijatelja smo imali u skoro svakom busu.

Bus je krenuo dalje prema Kayseriju...
NASTAVAK